Poslednji intervju sa Borom Stankovićem: Slavni pisac otkrio zašto je prestao da piše "Kakva književnost, video sam iskasapljene ljude..."
U avgustu 1926. godine, godinu dana pred smrt, veliki srpski pisac Borisav Stanković dao je jedan od svojih poslednjih intervjua. U razgovoru sa Branimirom Ćosićem, vođenom u hladu vinove loze, Bora je govorio o ratu, umetnosti, književnosti, mladim piscima i svom bolnom povlačenju iz javnosti.
Branimir Ćosić danas je najpoznatiji po svom romanu „Pokošeno polje“, jednom od najvažnijih društvenih romana srpske književnosti. U prvom delu ovog dela, Ćosić opisuje odrastanje glavnog junaka Nenada Bajkića u Beogradu za vreme Drugog svetskog rata, dok se u drugom delu bavi prikazom poratnog jugoslovenskog društva, njegove korupcije, moralnog sunovrata i brojnih problema – od kojih su mnogi i danas aktuelni.
Međutim, manje je poznato da je Ćosić bio i istaknuti novinar, koji je ostavio značajan trag u srpskoj publicistici. Tokom svoje novinarske karijere, obavio je niz intervjua sa važnijim srpskim i hrvatskim piscima svog vremena, koji su kasnije objedinjeni u knjizi „Deset pisaca – deset razgovora“. Među sagovornicima mu je bio i Borisav Stanković, autor Nečiste krvi i čuvene Koštane.
Ćosićev intervju sa Stankovićem urađen je 13. avgusta 1926. godine, samo godinu dana pre smrti ovog velikana. U tom periodu, Stanković više gotovo da nije pisao, bio je marginalizovan i društveno prokazan, jer je tokom Prvog svetskog rata objavljivao tekstove u okupatorskom časopisu. Iako je time samo pokušavao da prehrani svoju porodicu, a u tekstovima je često otvarao socijalne teme i kritički pisao o srpskoj buržoaziji koja se bogatila uprkos ratnim stradanjima – oproštaj mu nije bio dat. Ironično, upravo su oni koji su sarađivali sa okupatorom na mnogo konkretniji način bili pošteđeni, dok su Stankovića nazivali izdajnikom i u novinama ga već za života „sahranjivali“.
U nastavku vam donosimo deo tog intervjua koji otkriva mnogo o Borinoj ličnosti, njegovim pogledima na književnost, život i okolnosti u kojima je dočekao svoje poslednje godine.
"Kakva umetnost! Kakva književnost!
U kući Stankovića, u miru jednog letnjeg popodneva, novinar je zatekao pisca zamišljenog, uvučenog u tišinu i duvanski dim, okružen porodicom i svojim mislima. Bio je to razgovor sa čovekom koji više nije želeo da piše. Nije to bila poza, ni kapric starog umetnika, već duboko lično razočaranje u moć umetnosti da menja svet posle strašnih ratnih stradanja.
– Ah, razgovori, intervjui! – počinje g. Stanković preko duvanskog dima, jednim vrlo dubokim i tihim glasom. – Šta ja imam da vam kažem? Što ne idete kod drugih? Ja ne radim više, ne štampam; živim povučeno. Stvar je u ovome: ako čovek ne može da daje uvek nešto bolje i jače nego što je ranije davao, najbolje je da ne daje ništa. Posle, vi ste mladi, vi to ne možete razumeti, ali je po sredi i rat. Posle ovih grozota, kako mora onome koji je video svu nesreću i razumeo je, koji je video krv, srušene varoši, pomrlu decu, poubijane muževe, upropašćene žene, kako mora onome da izgleda ništavan sav čovekov napor. Kakva umetnost, kakva književnost! Šta ona tu može da učini, kako da oplemeni ono što se ne da oplemeniti: iskasapljene ljude, prosuta creva, krv? A mi koji smo bili tu i videli ne možemo da idemo dalje i da pišemo o drugome: sva ta grozota je prisutna. Možda ćemo moći da je se oslobodimo za desetinu godina. Možda ćete vi mlađi pronaći u svemu tome, tamo kasnije, inspiraciju, ali za nas, da se udaljimo od svega toga treba bar deset godina... Ne, svemu tome je kriv jedan rđavo shvaćen nacionalizam! Ono što se zove: bugarofilstvo, srbofilstvo! A zašto? Čemu?
"Ne volim što mladi pisci toliko ističu svoje ja"
U razgovoru se osvrće i na književne trendove i tadašnje mlade autore
– Ne volim kod ovih najmlađih ono stalno isticanje svoga ja. Ja, ja, dobro... svoje ja je najpreče i vrlo zanimljivo, ali to ja treba da bude sa nama, sa našom kulturom. Inače ima ih... mladi i talentovani. Uzmite Ujevića, samo dok se još malo razbistri, ili, Crnjanskog... ovaj samo još malo da ostari i da se sredi. Pogreška koju je učinio Skerlić i njegova grupa sa svojim stilom još ima svojih žrtava i danas. Tražen je, kao prvi uslov jednog književnog dela, stil, korektno pisanje, uglađenost. A taj je stil upropastio nekoliko srpskih talenata, uzmite samo kao primer Uskokovića i još nekoliko mlađih. Sve im je bilo šta će kritika reći. Kod Uskokovića, ako se sećate, ima jedno mesto, mislim u Došljacima, gde tako neki studenti povaljuju neke studentkinje. I on, da bi ostao „u stilu", napiše prosto na tom mestu: „I oni pređoše granicu"... To je Skerlićev greh. Nema tu, brajko, da oni tamo „prelaze granicu", jer to ne znači ništa, to je novinarska fraza. Ima da se bude u takvim trenucima ili umetnik ili da se ode u pornografiju. Oni koji nemaju snage ili odlaze u pornografiju ili u „stil". Kod mene imate u Nečistoj krvi ono mesto sa Sofkom i mutavkom kada mu ona uzima ruku i meće je u svoja nedra. A je li to po*nografija?
"Današnja kritika ne pomaže mladim talentima"
Okrenuo se i na književnu kritiku tog doba
– Šta da vam kažem o tome? Prosto nekoliko zaključaka, jedino to. Na primer, u predratnoj maloj Srbiji bilo je više morala u kritici nego što ga danas ima. Drugo, sve što se piše to je apstraktno, bez veze sa nama. Pronalaze, povodom jednog dela, sve neke sličnosti sa ovim ili onim stranim piscem, tek koliko da pokažu da su oni to pročitali, da znaju. Pokojni Domanović se već ljutio zbog toga. Obično je govorio: „Upoređuju me tamo sa nekim stranim piscima, koje nisam ni čuo ni video – a ne vidim šta treba da ispravim i šta mi se zamera." Ova današnja kritika nema ljubavi prema talentovanim početnicima, ne pokazuje nikakvu simpatiju prema njima, ne čini ništa da ih kulturno uzdigne. Književnih društava nema, a neko mora pomoći mlade talente.
"Ne volim da pišem"
Sa današnje perspektive posebno je zanimljivo što je Bora u razgovoru sa Branom tvrdio da ne voli da piše
– Osećate li vi ono što neki nazivaju „radost stvaranja"?
– Ne, ja ne volim da radim. I teško je to; to je kao kad čovek uzme da kopa.
– Danas imate jedno izvanredno doba traženja puteva i ciljeva. Da li bi rekli koju reč o pravcu kojim bi imao da krene naš savremeni roman?
– Ne, ne! – g. Stanković se ponovo osmehnu jedva primetnim osmehom – i ovako sam dosta govorio. Šta misliš šta bi oni tamo estetičari rekli? Dosta ti je ovo. I umoran sam.
(Kurir.rs/ Srbija Danas)
Bonus video: Neraskidive veze Jovana Dučića i Trebinja