SRPKINJA U ČUDU! ZAŠTO SE NORVEŽANI IZUVAJU NA ULAZU U DEČJI DISPANZER: Svi su u čarapama i sede na podu, čak i lekari! To je stvar vaspitanja, a ovo je razlog
Za razliku od Srbije koja se deli na onu koja se izuva kad dođe nekom u goste i onu koja smatra da je to "seljački običaj", dobar deo nacija u svetu neguje kulturu izuvanja na ulasku ne samo u svoju nego i u tuđu kuću. Na Havajima je to pravilo, i to obavezno jer obuven s prljavštinom s ulice unutra se jednostavno ne ulazi.
Još u vreme nekadašnje velike Jugoslavije, brojne slovenačke osnovne škole imale su pod obavezno izuvanje đaka na ulazu u školu gde su stajali ormarići kao u vrtiću u koje stavite svoje mokre čizme od snega i ceo dan u školi i na časovima provedete u patofnama - da ne sedite u mokrom i da ne prljate školu unutra.
Našim ljudima koji odu da rade u Norvešku, mnogi običaji tog naroda sa severa daleki su i nejasni. Kulturu izuvanja obuće balkanski narodi prepoznaju ali ostaju zatečeni pred jednim potpuno novim nivoom - izuvanjem na ulazu u dečji dispanzer i, recimo, vrtić.
O tome je govorila Bojana iz Srbije, koja sa suprugom i ćerkicom već neko vreme živi i radi u Norveškoj, a na svom kanalu na Jutjubu redovno opisuje kako izgleda svakodnevni život u toj zemlji i sa kakvim se sve običajima sreće, a koji su joj u prvi mah bili veoma čudni i nejasni.
Jedan od njih jeste i izuvanje na ulazu u dečji dispanzer kada je prvi put povela ćerkicu na pregled kao bebu.
Iako spadaju u red najbogatijih zemalja u Evropi sa veoma visokim prihodima ali i visokim cenama u odnosu na ostatak kontinenta, Norvežane, bez obzira na to koliko zarađuju, nije sramota da za svoje dete uzmu garderobu tuđeg deteta koje ju je preraslo. To je stvar kulture i vaspitanja da se ono što tvom detetu ne treba ostavi na posebno namenjenom čiviluku u vrtiću ili dečjem dispanzeru, da uzme neko kome treba a koji može ali i ne mora da ostavi nešto zauzvrat kako bi pomogao nekom drugom.
Poenta je ne samo da se ne bacaju stvari nego i da se ne troše pare uludo ukoliko nema potrebe za tim nego da se uzme kome treba, koristi i nadalje, te na kraju preda nekom drugom.
Zašto odrasli Norvežani sede na podu?
Bojanu su neki od norveških običaja i navika baš iznenadili a jedno je i sedenje na podu. Ona je to u jednom svom videu i objasnila ispričavši sledeće:
- Danas hoću nešto kratko da vam ispričam o temi Norvežani i sedenje na podu. To je nešto što sam prvi put onako zapazila tokom rada, da se nekada desi da moje koleginice samo tako sednu na pod i ja sam naravno prva pomisla kad sam to prvi put videla, da koleginici možda nije dobro, pa sam je pitala da li si okej a ona kaže samo sam sela dole. Jer je, da kažem, meni to bilo neobično, pretpostavljam da je i većini od vas neobično. Ako ste to videli, znate o čemu pričam. Ako niste, sad ću vam objasniti. A onda, kada smo dobili Ninu, shvatila sam odakle to kreće.
- Kada idete u onaj dečji dispanzer njihov uglavnom medicinske sestre sede na podu sa vama. Bebice isto budu onako, stave strunjaču, tu su te, ne znam, ogledala, razne igračkice kako oni ispituju detetov napredak, motoriku i sve što njima je bitno. Bude, naravno, pregled sa lekarom. Organizuju grupe, onako za nas roditelje, stave strunjačice i mi žene koje smo rodile decu u nekom tom sličnom periodu, recimo s tri meseca se onda okupimo u jednoj sobi i medicinske sestre potpuno normalno sede na podu, mi roditelji sedimo na podu i svi su tu. I sad ovako. Kako ovde izgleda taj dečji dispanzer i sve to sedenje na podu, što bude čudno, posle se naviknete... U samom hodniku, gde možete da ostavite kolica ili sedište za bebu, za kola što koristite, izujete vi svoje patike i kao roditelj uđete u čarapama. Znači svi ulazimo u čarapama, u tu da kažem sad čekaonicu.
- U čekaonici imate onako super... ugaone garniture, imate dosta igračaka za decu, fotelja, kuhinja, isto jedna sjajna stvar, a to je čiviluk sa garderobom gde svako od roditelja ili bilo ko ko ima neku dečiju garderobu donese naravno opranu i čistu i okači, i ako vam treba vi jednostavno uzmete garderobu, poslužite se, ako imate nešto donesete-odnesete, znači onako da kruži, da cirkuliše, to je nešto lepo i humano. Tako isto i u vrtiću. Isto je na ulazu u vrtić, imate tako da kažem veliki čiviluk i roditelji donesu garderobu koju su deca prerasla i možete da uzmete ako vam treba. Kako su nam rekli, nemojte se da mislite da ako vi uzmete, da vi morate da vratite, poenta je da to cirkuliše, da ne trošite....
"I onda smo mi tu svi u čarapama"
- I onda smo mi tu svi u čarapama, bude vam neobično, nije ništa ružno, nije čudno, potpuno su se navikli, onda vam izlazi i doktorka, babica tokom trudnoće, jednostavno izlaze u čarapama...
Jer u toj prostoriji gde su deca, gde su babice, medicinske sestre, doktorka koja isto dolazi kad treba da se pregleda, kukovi, uši... Oni su svi onako u čarapama i onda svi sednemo na pod. Stave se strunjače, bebice su na podu, mi roditelji sedimo na podu, medicinska sestra ... i onda nam oni jednostavno pričaju šta ako dete proguta igračku, kako možete eventualno pomoći ako se dete guši i tako neke bitne stvari u razvoju, u vaspitanju, kako postaviti granice, šta ako dete nešto želi, ne znam, da dohvati vruću ringlu ili bilo šta struju, kablove...
- I ako je počelo da histeriše, da se baca na pod i tako nešto, uvek ga zagrlite i kažete ja razumem da ti to želiš, da je tebi sad to zanimljivo i tako dalje, ali jednostavno ne može, nije dobro za tebe... Oni u Norveškoj smatraju da tako treba, eto da im govorimo sve vreme i da će oni to zapamtiti.
- I stvarno sam primetila da funkcioniše, da uvek taj zagrljaj i to kad kažeš da razumeš, a da to ne može, da uvek stvarno upali i ono prođe za par sekundi.
I onda to sedenje na podu....
Isto tako, Nina kreće u vrtić, mi smo prvo došli da obiđemo, onda da vidimo da li nam se vrtić dopada. Poenta je i u vrtiću da svi sede na podu, znači u čarapama uđete u vrtić, dođete u svoju sobicu i vaspitači su svi u čarapama i svi sede na podu to je ono što mi je specifično ovde u Norveškoj. Jedino što imaju to je madrac kao onaj za bračni krevet, baš je onako velik i tu oni svi sede. Znači, vaspitači sede, deca su u krilu, knjige su na podu, igračke su na podu, one kuhinjice su na podu, na zidu imaju onako prelepu bubamaru koja je kao ti neki jastučići i onda one rupe, da kažem, krugovi koje bubamara ima na sebi, tu su u stvari crne, onako kao sedalice za pod guzu za klince i onda oni izvade to onako mekano i sede na tome pa posle vraćaju, da kažem, bubamari, tufne na mesto...
- I onda sam kao pitala, zbog čega ste vi svi na podu? Ja kad sam išla u zabavište, vaspitačica je imala svoj sto za kojim ona sedi, mi smo onako imali kocke sa stolovima gde uvek recimo četvoro dece moglo da sedne oko tog stola, a ovde ste svi na podu... Kažu, poenta je da smo mi na dečjem nivou, mi smo spušteni na njihov nivo, mi smo dostupni uvek da mogu da sednu kod nas u krilo, uvek da dobiju zagrljaj, da im pomognemo... Jednostavno, to je tako naša politika, da smo svi tu jednaki i da smo im dostupni. Mene je to baš onako oduševilo i sada mi je mnogo jasnije zašto su oni svi na podu...
- I Norvežanima kad dođu gosti i oni opušteno samo svi tako sede... Na podu... Oni na to naviknu. Dešavalo mi se da nekad vidim komšije čiste sneg i samo sednu dole i uzmu telefon, pozovu nekog i tako sede na tom snegu... Idete ulicom i samo vidite decu koja tako sede po travi i po snegu, jedu sneg, jedu sladoled, šta rade sve.
- To norveško sedenje na podu i to se posle vidi kroz posao. I danas znaju neke kolege, ovi koji su stariji, jednostavno samo tako sednu na pod i pričaju ti, i kažu da su tako navikli odmalena... I sad mi je jasno, znači od tog dečjeg dispanzera, od kad ste, da kažem, rođeni, navikli ste da ste na podu i da niko nije iznad onog drugog, objašnjava Bojana.
Kurir.rs/SĐP/Youtube Život u Norveškoj sa Bojanom hedonistom