Trifko umro posle pola veka kad je čuo da mu je žena rodila sina dok je padala u ponor ustaške jame! Poslednja žrtva ustaškog zločina u Prebilovcima
Prsten svoje Danice, pa još kad je čuo da je mučenica sina rodila bukvalno dok je padala u ponor ustaške jame, srce Trifka Ekmečića je prepuklo. Triše, kako su ga svi znali, imao je 75 godina i poslednja je žrtva jame Golubinke, koja je danas bez ikakvog obeležja o stradalništvu, samo gomila kamenja. Pao je mrtav tog 22. novembra 1990, kada su kosti stradalnika iz 1941. konačno izvađene iz bezdna.
Seljačko dete, rođeno u Grlićima, zaseoku Prebilovaca. Rano je ostao bez majke. Živeo je Triše od njive, stoke i Hutovog blata, koje spaja šest jezera - lovio je i sušio ribu. Devojku iz sela uzeo je za ženu - Danicu Suhić. Čekali su svoje prvo dete. Samo što se nije porodila. Imao je svega 26 godina te 1941. Sve je naizgled išlo kako treba.
Ali, početkom avgusta morao je u brda, kao i svi muškarci u snazi iz sela. Znali su da dolaze ustaše, znali su da su ubijali i u jame bacali muškarce po Čapljini i okolnim selima. Nejač je ostala u kućama. Niko ni zamisliti nije mogao da će ubijati ženu i decu. A ipak se desilo nezamislivo tog 6. avgusta '41 - više od 500 žena i dece, među kojima čak i 284 mališana do 15 godina starosti, živo je bačeno u jamu.
U skrivanju stiže Triše na Košćel. Iznad Grlića. Zajedno sa rođakom Urošem Ekmečićem i njegovim dvanaestogodišnjim sinom Nikolom. Tu će Trišu život spasti ono što ljude razdvaja od neljuda. I po čemu se svi najpre razlikujemo. Sve ostalo je drugo.
- Hrvati, starci Stojan Salmanić i Vidan Antunović skrivali su ih u ogradi, u blizini njihove kuće. Uveče su ih hranili i dolazili da pričaju s njima. Oni su mu i rekli za tragediju, da je celo selo stradalo i da možda nikoga neće zateći kući. I kazali mu da još ne ide - priča za Kurir Milada Ekmečić, Trišina unuka.
U drugoj ogradi bili su Uroš i Nikola.
- Kad su ustaše došle, primetile su tikvu (posudu za vodu), koju su Uroš i Nikola zaboravili da sklone. Uroš iskače i beži kroz gustiš. I Nikola potom, ali ga ustaški meci stižu preko njive. Đed je sve to gledao i slušao. I verovali ili ne, spasao ga je bršljan u koji se uvukao - kazuje Milada i dodaje da su Stojan i Vidan do kraja života dolazili kod dede, jer to i jeste prijateljstvo za ceo život.
Osam godina kasnije
Sahranio anđela
- Triše je gledao i kako su Vidan, Stojan, starac Kariman Marković i još neki njemu nepoznati Hrvati, kao je govorio moj otac Aco, sahranili Nikolu. Došao je ustaša i pitao: "Jeste li sahranili četnika?", a oni su mu rekli: "Ubili ste anđela, sram vas bilo!" Zamislite, oni su čak i njima pokazivali otpor - reći će Milada.
Uroš nije mogao da preboli gubitak sina, slomljenog ga hvataju i kolju ustaše sa još 47 Prebilovčana, u Morinom otoku pod selom 14. avgusta '41. Tako je cela porodica ugašena. A Trifko je sa rođakom Milanom Ekmečićem 1949. preneo Nikoline posmrtne ostatke na prebilovačko groblje.
U Grliću nije imao ko da sačeka Triša. Danica je skončala u Golubinki. A kod Bregave ustaše su mu ubile oca Nikolu i s njim Šćepana Ekmečića, dedu potonjeg akademika Milorada Ekmečića.
U naletu ustaša zanavek je ugašeno 36 ognjišta u Prebilovcima. Ali, život je čudo! Već od sledeće, '42. godine, udovci se žene! Ne daju da baš sve zaraste u korov.
- Pođe njegova strina u Kozicu kraj Stoca, a Triše joj kaže: "Pozdravi Draginju ako je vidiš." Negde su nekad igrali u kolu jedno do drugog. I ta Draginja od Šakota imala je tešku sudbinu. Ustaše su joj brata Manoja i momka Branka Šotru zajedno vezane bacile u drugu jamu - veli i nastavlja:
- Otpozdravila mu je Draginja. I Triše ode s nekoliko meštana konjima po nju. Prva je snaja u Grliću posle jama i svima je pomagala. Puno su radili. Baba Draginja po čitav dan radi na njivi, a posle pod lampom šije celu noć. Šila je i za drva, da imaju da se ogreju.
Rađaju se deca. Dočekuju i unučad. Milada je najstarije dete sina im Manojla, zvanog Aco, koji je rođen 1944, a preminuo 2014.
- Živeli smo u Tasovčićima, u Čapljini, sa babom i dedom, koji je tu napravio kuću sedamdesetih i teška srca prešao iz Grlića. Život do rata bio je lep. Mnogo sam volela da idem i u Grlić, gde su bili samo starci. Plakala sam i da ostanem vikendom. Dedin brat Novica, čim moj otac zamakne s kolima, uzima magare i sepete, sedne me i vodi u prodavnicu u Prebilovce. Kupi mi sve što hoću. Naučili su me da i psujem, pa su mi moji zabranili ostajem u Grliću - kroz smeh se seća Milada.
Dolazi 1990. Sve miriše na rat i raspad države. I to klimavo vreme omogućava da jame, koje Titova vlast čak i zabetonira, posle gotovo pola veka, budu otvorene. Bezdno pušta mučenike u novembru.
- Bila sam četvrti srednje. Išla sam svako posle podne s tatom da peremo kosti izvađene iz jama, pošto je radio do tri. Prali smo prvo na jami u Bivoljem brdu, posle na Šurmancima, u Golubinki, koja je doslovno bila bure bez dna. Nekoliko nas se i spustilo u jamu, pomogli su nam speleolozi - priča.
Kad su sve kosti s pažnjom i pijetetom izvađene i oprane, pozvali su srodnike žrtava da 22. novembra od jame niza stranu, s ruke na ruku, spuste džakove pune kostiju:
- Dedi Triši smo zabranili da ide jer je već imao dva infarkta. Svi su naši došli iz Beograda i striko Božo iz Sarajeva. Veče pre bila je rastava u kući, a on je ćutao. Ostao je tog jutra kući, tata je otišao na posao, ja u školu. Ali, u neko doba došao je moj ujak Duško Bulut, s kojim se tajno dogovorio, i tako je pobegao babi, koja je imala imala osećaj da će se nešto desiti i nije mu dala da ide.
Na jami Vlado Bulut, kome je tu skončalo šestoro dece, prvi prihvata džakove i kazuje čuvenu rečenicu: "Evo naše djece, rođače." I Triša je stigao da prihvati džakove. U njima su kosti i trudne mu žene i trudne mu sestre. I još 78 Ekmečića.
- Manojlo Suhić, brat prve dedine žene Danice, prepoznao je prsten koji je poklonio sestri za venčanje. A Triše se odmakao malo u stranu da zapali cigaru. Pored su dvojica speleologa iz Trebinja razgovarala: "Zamisli, kad su bacali suprugu Triše Ekmečića, dete ispalo iz materice, rodilo se u letu." Našli su lobanju dečaka, a sve to su znali jer su lekari sudske medicine bili tu i to utvrdili da je tako bilo. Da je Trišova žena, znali su po prstenu i čak su speleolozi rekli: "A prsten je prepoznao brat." Kad je to čuo, Triše je se srušio - kazuje unuka.
Speleolozi su ga odneli kod šatora, gde su bili lekari sudske medicine, sa prof. dr Vladislavom Dožićem na čelu.
- Mislim da mu je prof. Dožić lično dao injekciju u srce. Govorili su da u 1.000 slučajeva dva preminu kad je odmah prime. I on je bio među ta dva - Milada će, pa nastavlja:
- Tata i ja dolazimo na jamu, ogroman narod, svi se izmiču da prođemo. Ne znamo šta se dešava. Ulazimo u šator, deda još topao, umro sat ranije. Odlučili su da bude poslednja žrtva Šurmanačke jame. Tri dana i tri noći je telo bilo u kući, čekalo se da u Prebilovce krenu kamioni sa kostima naših najdražih. Ne mogu da vam opišem koliko je ljudi prošlo kroz kuću, pa i Hrvata i muslimana. Čak je tata i u dvorište stavio stolove da sve primimo. Tri dana nisam spavala, osam kila sam smršala.
Posle tri dana kreću kamioni, čekaju da se povorka s pokojnikom uključi u Tasovčićima.
- Kamion s dediniom telom prvi je išao za Prebilovce, gde smo mi skrenuli na groblje, a ostali nastavili u centar sela, kosti su najpre bile u Domu kulture. Osam sveštenika držalo je opelo dedi - kazuje.
Posebno je Milada bila vezana za dedu Trišu od malih nogu.
- Pošla sam u školu godinu ranije. Ali sam posle tri dana rekla: "Doviđenja." Učiteljica Mira će: "Gde ćeš?", a ja reko: "Idem kući s dedom." Kaže: "Ovo je škola, vraćaj se!" Plakala sam, a ona je zvala tatu da me pošalje u školu sledeće godine jer patim za dedom. I sledeće godine, prvi dan prvog razreda, u redu svi sa roditeljima, a ja samo sa dedom. Tako sam tražila. Svi su se smejali, još on s onom kapom, a mene nije bio briga - smeje se sad i Milada.
Ubeđena je da je deda i s onoga sveta čuva i da joj je i život spasao kod Sarajeva '92.
- Studirala sam, bila kod dede strica Bože, trebalo je da izađem iz Sarajeva, ali nikako nisam mogla. Na sve to, tata kao da nije shvatao da će rat, tražio je da ostanem i učim za aprilski rok. I uoči Vaskrsa, koji je bio 27. aprila, sanjam dedu Trišu. Kaže mi: "Ne sekiraj se, mače, ja ću te izvući iz Sarajeva." Svane Vaskrs i taj dan izađem iz Sarajeva u Lukavicu normalno, bez ikakvih problema.
Izbegla je tad u Novi Sad, a neki novi neljudi su juna '92. digli u vazduh kosturnicu i crkvu nad njom u Prebilovcima. S kostima mučenika otišao je i Daničin prsten. Ipak, nikao je pre 10 leta novi hram. Simbolično - Hram Vaskrsenja Hristovog. A s njim su i kanonizovani Sveti mučenici prebilovački i ostali hercegovački. Pa i Danica i njeno dete rođeno u padu u jamu.
I ove, kao i svake godine, Milada je 6. avgusta u Prebilovcima, gde se slave sveci. I dedi Triši pali sveću...
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.