FAMOZN: APSTRAKTNO I REALNO
Uzeo sam primer Visokog Vučića samo zato što trenutno obnaša funkciju predsednika, ali koga god da sam od sijaseta srpskih knjaževa, kraljeva i predsednika uzeo za primer, budite sigurni da je malo ko od njih bio knjaz, kralj ili predsednik po volji svim Srbima a da su manje-više svi oni hteli da budu predsednici Svih Srba.
Bilo bi dobro (bar koliko je nemoguće) da se terminološka zbrka, majka svih zbrka, raščisti i da se stvari postave na svoja mesta. Pa da počnemo od predsednika republike, koji nije predsednik svakom državljaninu ponaosob, a još je manje predsednik svih etničkih Srba, nego je ono što mu titula i kaže - predsednik republike. (Uzgred, napred pomenuta terminološka zbrka je glavni uzrok što su srbski predsednici ili mnogo više ili mnogo manje nego što bi trebalo da budu.)
Republika je apstrakcija, tesno povezana sa životom. Ali apstrakcija je i „brak“ (tek je brak povezan sa životom.) Pisac hoće da kaže da su svi pojmovi vezani za organizaciju života čiste apstrakcije, ali da kvaliteti stvarnih života veoma zavise od odnosa prema apstraktnim načelima kojima organizujemo život.
Apstraktno načelo državnog organizovanja kaže da institucija predsednika republike ne mora biti omiljena, pa čak ni poštovana, ali da mora biti uvažavana, ako ništa drugo a ono kao realna činjenica.
Reći „Janko ili Marko nije joj predsednik“, na prvo slušanje zvuči gordo i samosvesno, ali već na drugi slušanje zvuči šuplje i glupo. E evo i zašto, što reko Blic.
Zato što izgovarač rečenice zapravo hoće da kaže: „Ne želim da Janko ili Marko bude moj predsednik“, što sve skupa za rezultat ima da mu predsednici Janko i Marko budu više predsednici nego što bi morali (poneki i hteli) da budu. Situacija frustrirajuća i za predsednike i za one za koje oni nisu predsednici.
Hajdemo u drugu krajnost: „Janko i Marko su predsednici svih Srba (svih iz svuda)“. I eto ti opet paradoksa. U psihološkom smislu Vučića kao „svog“ predsednika doživljava mnogo više Srba u okolnim zemljama, nego u Srbiji. Vučića opet uzimam za primer jer je aktuelan. Slično je bilo i s njegovim prethodnicima.
I tako mic po mic dođosmo do apstrakcije državnosti i državljanstva koji se - ako je verovati općenarodnom stihoklepcu - protežu na sva mesta na kojima su srpski grobovi. I opet paradoks.
Što su srpski predsednici više „svoji“ državljanima okolnih država, srpske državnosti je zbog pojmovne i terminološke zbrke sve manja na teritoriji Srbije.