FAMOZNO: ISTORIJSKA ČITANKA
U novinarskom smislu - tema je bila pun pogodak. Tajming - izvanredan. Avgust je mesec u kome se srpskohrvatska mržnja zbog trijumfalnih obeležavanja „Oluje“ i žalobnih skupova posvećenih egzodusu Srba iz Hrvatske bliži tački usijanja.
Odgovor na napred pomenuta pitanja pokušao je da da Milan St. Protić, doskorašnji kandidat za Lompara. I dao ih je. (Usput je, a da to nije hteo, dao odgovore i na još neka pitanja, ali o tom drugom prilikom.)
Elem, Milan St. je u svom tekstu hronološki korektno poređao srpskohrvatsku faktografiju, koju, uostalom, niko ne spori. Sama po sebi, faktografija je retko kad sporna (mada i tu bude sporova). Ono što istoriju - i naročito istoriografiju (pogotovo srpsku) - čini tako zamršenom i zaguljenom je - interpretacija.
Milan St. je u političkom smislu daleko od, recimo, Ljušića i Krestića, ali se u istorijskointerpretacijskom smislu nalazi na istim pozicijama, tj. na „srpskom stanovištu“ (na kome je i autor „stanovišta“ Lompar).
Evo, recimo, kako Milan St na jednom mestu tumači genezu hrvatske mržnje prema Srbima: „U XIV veku, Hrvati su patili od kompleksa inferiornosti, poredeći se sa Srbima. Prihvatili su, videsmo, Vukovu reformu (bolje da ni mi nismo, prim. S. B.), Srbin im je napravio Jugoslavensku akademiju znanosti, i Beograd i njegov kulturni život bio im je nedostižan uzor. Srbi su imali svoju državu kad oni nisu. Svoju intelektualnu elitu. Svoju demokratiju.“
Za srpsku istoriju i život bi bilo veoma dušekorisno - a srpsko-hrvatska bi mržnja bila nešto jasnija (i manje krvava) - ako bi se našao neki mlađahni istoričar koji bi se zapitao; da li je hrvatski „kompleks prema Srbima“ bio hrvatska percepcija stanja stvari ili srpska autopercepcija.
Iako nisam istoričar, „koptiram“ za ovo drugo.
Devetnaestovekovni Srbi su o sebi doista mislili u dlaku onako kako Milan St. piše (i misli) - Srbi uostalom i dan-danas tako misle - pa su se zdravo iznenadili kad su ustanovili da Hrvati ne dele njihovo mišljenje.
Kad viđi vraga: Milan St. priznaje Hrvatskoj da je unatoč tom (nedokazanom) osećanju inferiornosti postala članica EU s političkim sistemom daleko demokratskijim od ovoga u Srbiji, da je (...) pronašla svoje mesto i izborila se za svoj status u civilizovanom svetu, a Srbija nije. Ona još uvek tavori u ulepšanim predstavama prošlosti i grca u autoritarnosti.
Ne mogu a da ne zaključim da je Milan St. jednu veoma ulepšanu predstavu srpske prošlosti plasirao kao istorijsku činjenicu i okvalifikovao je kao jedan od glavnih uzroka hrvatske mržnje prema Srbima.
U sutrašnjem - a možda i u preksutrašnjem broju - podstreću vam moja smatranja na temu kako je (i zašto) inferiorna Hrvatska uspela da pronađe svoje mesto u svetu, dočim to superiornoj Srbiji nije pošlo za rukom.