KOMŠIJE VESNI ZMIJANAC OBNAVLJAJU KUĆU, A ONA PROGOVORILA O TEŠKOM DETINJSTVU: Jedva sam preživela, imala sam veliku bol i muku, moja majka je...
Meštani Kovača nadomak Kraljeva ispričali su za Kurir da su odlučili da pokrenu peticiju kako bi renovirali Vesni Zmijanac srušeni dom u znak zahvalnosti za sve što je uradila za njih, a folk zvezda je davno napisala autobiografiju "Kad zamirišu jorgovani", koju je danas gotovo nemoguće naći. Međutim, u javnost je iscurilo prvo poglavlje ove knjige u kome se upravo pominje odrastanje u toj kući i danima detinjstva.
Rodila sam se na dan Svete velikomučenice Anastasije, 4. januara 1957. godine, u Nikšiću, u Crnoj Gori, gde su se moji roditelji, vođeni čudnim i ljudskom umu nespoznatljivim putevima Gospodnjim, obreli tada - i zadržali se kratko - stigavši da se vrlo brzo posle mog rođenja posvađaju i zauvek razvodom raziđu.
Danas, na Krstovdan, dve hiljade godina posle Hrista, na dan kada počinjem da pišem knjigu o sebi - ne mogu i da svim tim slučajnostima (ako slučajnosti uopšte i postoje!) ne pridam neki viši, nadljudski svakako, a verovatno i nadnaravni, smisao. Jer sam dan mog rođenja i njegova zaštitnica, unekoliko su odredili i moj potonji život. Bila sam jedno dete mojih roditelja, dugo očekivana, s mukom začeta i nošena, i mada sam - po očevim rečima - bila plod velike ljubavi, bila mi je, bar što se detinjstva tiče, suđena i velika detinja patnja. I kao što je sveta Anastasija bila ćerka oca paganina i majke hrišćanke, tako sam i ja bila dete dve po svemu različite osobe, koje je usud spojio (ali i razdvojio) u divljem kolopletu mladosti i strasti, iako je, zapravo, njihova međusobna različitost bila tolika da su u jedva čemu uspevali da budu saglasni.
Diskriminacija zbog vere
Muke koje sam kao dete imala ne mogu se, naravno, ni vrstom, ni suštinom porediti sa mukama koje je zbog svoje vere pretrpela Anastasija, ali neretko pomislim da sve ono što sam kao dete preživela ( a, bogami, i ono što me je kroz život često pratilo) nosi nekakav pečat žrtve, nekog specifičnog mučeništva, dodeljenog meni i samim danom rođenja.
Nasuprot tome, samo ime Svetiteljke, u prevodu sa grčkog na naš jezik znači ozdravljenje, vaskrs, ali i isceljenje, uskrsnuće, pobedu duha i duše, oživljavane - što mi se klonuloj, umornoj, razočaranoj i prečesto očajnoj takođe često dešavalo u detinjstvu, a još češće kasnije, kada sam shvatila da život u stvari i, pre svega, jeste stalna, a vrlo neizvesna borba.
Već čujem brojne glasove: "E, kad ona počne da priča o svetosti i da nam drži predavanje o celomudrenom životu...". I, priznajem, ima istine u tim rečima. Ali, sačekajte, ne sudite olako i brzo. Ja ne hulim, ne poredim se, ne podučavam, daleko od toga. Pa valjda ja najbolje poznajem sebe i znam sve o sebi. Ako nekada, a naročito u mladosti, svojim ponašanjem i nisam bila baš primer na koji bi se trebalo ugledati, dozvolićete da sam bar sada smogla snage da glasno prozovem ondašnju nedostojanost.
Želela sam ovim svojim razmišljanejem da kažem kako je dugo trajalo to moje otkrivanje proste činjenice - da je nas život (već i u času rođenja!) potpuno podređen volji Stvoritelja, potpuno njom određen - i kako On tačno zna koliko ko, i čega, može podneti, pa ga tako i daruje. Ali, da ne idem nepotrebno u širinu.
Teško detinjstvo
Rođena sam, pričali su mi, vrlo teško. Jedva. Jedva i preživela. Dakle i tu, odmah na početku - bol i muka, neizvesnost, nesigurnost, grčevita borba, tanka nit o kojoj sve visi, ali koja nekako izdržava. Moja majka, Kovina, šesto od devetoro dece Natalije i Lazara iz Kovača, onda sela a danas naselja u Kraljevu, lepa i ponosna kako to samo Srpkinja može biti (dakle, do oholosti i drskosti), i isto tako puna neke divlje, teško prilagodljive energije, želela je od života mnogo, a i to mnogo - odmah i sada. Kao vrlo mlada, ostavši rano bez oca (deda Lazar je poginuo u četnicima, u borbi sa Nemcima, prilikom jednog od oslobađanja Kraljeva), shvatila je život kao igru, čija se pravila i zakonitosti mogu menjati shodno promeni volje igrača, i to naročito onog koji za sebe misli da na njemu počiva igra. Nespremna za kompromise, povodljiva, sklona brzom i površnom promišljanju i zaključivanju, nevična obavezama a željna svih, pa i teško razumljivih, prava - teško je nosila svoju zaista veliku lepotu. Zamke mladosti i vrele krvi nije uspevala da izbegne, ali pri tom iz njih nije izvlačila nikakve pouke. Rečju, srljala je, a da je pri tom čak ni bol (ma kakav bio!) nije mogao zaustaviti.
Mnogo kasnije, razgovarajući sa njom, slušajući je, shvatila sam svu količinu njene gladi za životom, njene istinske i naivne potrebe da joj se svi dive, da je vole i da ona, ako ničim drugim, a ono bar inatom, bude ta od koje sve počinje i sa kojom sve završava.
U svim tim našim zakasnelim ispovedanjima (a bila su i mnogo više od toga), i ona i ja, prepune različitih životnih iskustava, spoznale smo koliko nam je malo nedostajalo pa da nas život, život majke i ćerke, bude mnogo, mnogo drugačiji. Naša duga razdvojenost, uprkos mnogim i opširnim Kovininim pismima, nepopravljivo je razorila srž naše bliskosti.
Sa druge strane, moj otac Dušan, Srbin rodom iz Hrvatske, iz sela Brsljenice kod Siska, takođe je kao relativno mlad ostao siroče. Na njegovu nesreću, babu i dedu su ubile ustaše. Staložen, miran, razložan - gotovo u svemu različit od Kovine.
Trudio se da bude nežan, blag, popustljiv - možda i više nego što je to bilo potrebno. Relativno visoko obrazovan za ono doba, on je za razliku od majke, mnogo bolje sagledavao život, težeći pri tom da ispoštuje i tuđu različitost i tuđi način razmišljanja i ponašanja - naravno u onoj meri u kolikoj je to njemu bilo moguće i strpljenjem dato.
Pričao mi je (nažalost i on sa velikim zakašnjenjem i u vreme kada mi ta priča nije bila ništa drugo do samo bivši bol i svagdanji nemir) - kako me je onako malu (rođena sam sa kilogram i tri stotine grama težine) ljuljuškao i uspavljivao, prepovijao me, nosio kada bih se rasplakala. Pokušavala sam da te dozovem pred oči, ali uzalud; to što sam ja videla nije bio moj otac, niti sam bila ja, već uvek neki drugi ljudi, kojima je sreća bila sklonija. Godine razdvojenosti, godine moje samoće, lišene njegovog prisustva (ako izuzmemo ona sporadična, uglavnom dvogodišnja pojavljivanja), načinila su od nas strance. Ista krv, ista kost, isto meso - a tuđinci.
Razvod roditelja
No, zahvaljujući teško obuzdavanoj, a na kraju potpuno neuspešno obuzdanoj povodljivosti moje majke (koja je neposredno po mom rođenju uletela u jednu nepotrebnu, pogrešnu i sasvim besmislenu vezu) - moji roditelji su se razišli. Taj flert, izazvan - kako sam kasnije saznala - željom moje majke da se dokaže (moj otac se tada nalazio na odsluženju vojnog roka), da se i posle porođaja potvrdi kao zanosna i poželjna žena, označio je početak kraja jedne teške, jedva održavane veze dvoje sasvim različitih ljudi, koji su sudbinom bili određeni da mi budu roditelji.
Samog razvoda se, naravno, ne sećam. Svako od njih dvoje imao je svoju priču o tome, svoju istinu. Ja sam, sa celom svojom jednom godinom života, verovatno imala moju priču i moju istinu.Tada nisam mogla, ni umela da je izgovaram. Nisam mogla ni sebe a ni njih - ni sebi a ni njima - da pojasnim. Nisam mogla da ih na sebe (ali ni na njih same!) podsetim. Bila sam živi paketić oko koga su se, pričali su mi svedoci, dvoje bivših supružnika otimali, nemajući pri tom baš mnogo obzira i ne birajući reči.
Sud me je dosudio majci. Tako sam stigla u Kraljevo...
Kurir / Informer
Vesna je nedavno završila u Urgentnom: