VIKTOR JE BIO GENIJALAC, A POSTAO MONSTRUM: Nemilosrdno ubijao starice, celo Skoplje bilo paralizovano od straha i niko nije mogao da zaustavi - Evo kako je pao
Slučaj Viktora Karamarkova iz Skoplja zauvek je ostao upisan kao nemilosrdni serijski ubica u istoriju kriminala Balkana. Rođen 1981. godine u radničkom naselju Gjorče Petrov, odrastao je u porodici u kojoj je nedostajalo i ljubavi i stabilnosti. Otac mu je umro dok je bio dete, a majka, koja je bolovala od teških psihičkih poremećaja, često je bila odsutna i emotivno i fizički. Takvo detinjstvo oblikovalo je Karamarkova u povučenu, ali izuzetno inteligentnu osobu. Još u osnovnoj školi učitelji su primećivali njegovu bistrinu i sklonost ka književnosti, naročito ka ruskim klasicima. Posebno ga je fascinirao roman Fjodora Dostojevskog "Zločin i kazna" i njegov tragični junak Rodion Raskoljnikov. Ta opsesija postaće ključna za razumevanje zločina koje će kasnije počiniti.
Tokom adolescencije život mu je krenuo nizbrdo. Pao je pod uticaj lošeg društva, počeo da konzumira drogu i vrlo brzo se našao u finansijskim problemima. Da bi obezbedio novac, počeo je da se bavi sitnim krađama, da provaljuje u stanove i krade nakit. Ipak, sitan kriminal nije bio dovoljan ni da zadovolji zavisnost ni da umiri njegovu unutrašnju frustraciju. Karamarkov je postepeno ušao u spiralu nasilja, uveren da žrtve koje bira – starije žene – predstavljaju "beskoristan teret“ društvu, baš kao što je Raskoljnikov u romanu smatrao da svet ne gubi ništa ako nestanu oni koji žive na margini.
Prva žrtva – Ljubica Hristovska
Prva potvrđena žrtva bila je osamdesettrogodišnja Ljubica Hristovska iz skopskog naselja Butel. U proleće 2009. godine, Karamarkov je zakucao na vrata njenog stana, predstavljajući se kao mladić koji sakuplja novac za bolesnu majku. Kada mu je otvorila, iznenada je izvadio sekiru koju je nosio u kesi i udario je nekoliko puta u glavu. Žrtva je preminula na mestu, a on je iz stana odneo zlatni nakit i nešto sitnog novca. Komšije su kasnije izjavile da nisu čule buku, a policija isprva nije imala nikakav trag. Zbog urednog stana i odsustva tragova provale, sumnjalo se na nekoga iz bliskog okruženja.
Druga i treća žrtva – dan dvostrukog zločina
Meseci su prolazili bez napretka, sve dok 15. oktobra 2009. nije došlo do šoka u Skoplju. U razmaku od nekoliko sati ubijene su dve žene: sedamdesetjednogodišnja Bosilka Krasojevič i sedamdesetšestogodišnja Vera Bogojevska. Obe su živele same, u različitim delovima grada. Modus operandi bio je isti – sekira u glavu, brz i brutalan napad, a zatim krađa nakita. Građane je obuzeo strah: stariji ljudi nisu se usuđivali da sami otvaraju vrata, deca su pratila roditelje čak i do prodavnice. U medijima se prvi put pojavio izraz „Makedonski Raskoljnikov“, jer je postajalo očigledno da ubica bira nemoćne i slabije žrtve, imitirajući literarnog junaka.
Četvrta žrtva – Elena Mileva
Samo desetak dana kasnije, 26. oktobra, Karamarkov je napao i šezdesetdevetogodišnju Elenu Milevu u njenom stanu u ulici Ho Ši Min. Ista brutalnost, isti scenario: nekoliko snažnih udaraca sekirom u glavu, a zatim premetačina i krađa nakita. Policija je već povezivala slučajeve, ali ubica je delovao hladnokrvno i sigurno, bez vidljivog straha da će biti uhvaćen. Četiri ubistva u samo nekoliko meseci paralisala su Skoplje. Stariji ljudi su živeli u strahu, a policija je bila pod ogromnim pritiskom javnosti da pronađe zločinca.
Pokušaji ubistva i svedoci
Karamarkov nije uvek uspevao da dovrši svoje planove. Najpoznatiji pokušaj bio je napad na sedamdesetdevetogodišnju Mariju Atanasovsku u liftu u naselju Kapištec. Udarac u glavu nije bio smrtonosan, a kada je naišao njen zet, Karamarkov je pokušao da se izvuče tvrdnjom da je žena sama pala i da joj je on pomogao da ustane. Ipak, pobegao je čim je mogao, ostavivši žrtvu teško povređenu, ali živu.
Napao je i sedamdesetrogodišnju Smilju Petrovsku, koja je uspela da se odbrani, kao i četrdesetdvogodišnju Sanie Sulejmani u šoping-centru Mavrovska. Ovi neuspešni pokušaji pružili su policiji prve konkretne opise napadača. Preživeli su govorili o mladiću prosečnog izgleda, ali sa čudnim ponašanjem, tihim glasom i kesom u ruci.
Istraga i hapšenje
Policija je ubrzo počela da povezuje zločine. U svim slučajevima radilo se o starijim ženama, sekira je bila oružje, a nakit je nestajao. U javnosti je zavladao haos: tabloidi su svakodnevno pisali o „monstrumu sa sekirom“, dok su građani protestovali tražeći bržu reakciju. Prelomni trenutak desio se 27. oktobra 2009, kada je Karamarkov uhapšen zbog krađe nakita. U njegovom stanu policija je pronašla sekiru umotanu u novine, tragove ukradenog nakita i druge dokaze. Tada je policija odlučila da objavi njegovu fotografiju u medijima. Nakon toga, više žena prijavilo je da ih je isti mladić ranije napao ili pokušao da im otme nakit. Među njima su bile i žene koje su preživele njegove pokušaje ubistva (Atanasovska, Petrovska, Sulejmani) – sve su ga prepoznale.
Uz to, forenzičari su analizirali tragove sa mesta zločina i uporedili sa predmetima iz njegovog stana. Poklapanja su bila jasna: sekira iz njegovog stana bila je korišćena za ubistva.
Suđenje i odbrana
Na suđenju u Osnovnom krivičnom sudu u Skoplju, Karamarkov je negirao krivicu. Tvrdio je da su ga policajci ispitivali danima bez advokata, da su mu podmetnuli dokaze i da je tokom ispitivanja bio pod uticajem narkotika. Njegova odbrana pokušala je da dokaže proceduralne nepravilnosti, ali su dokazi bili previše jaki: DNK tragovi, sekira, svedoci i žrtve koje su preživele.
Sud je odbacio sve prigovore i istakao da je reč o osobi koja je potpuno svesno i planski izvršila zločine, birajući slabije žrtve i imitirajući lik iz književnosti. Javnost je pratila svako ročište, a mediji su detaljno izveštavali, dodatno učvršćujući njegov nadimak "Makedonski Raskoljnikov“.
Dana 16. juna 2010. godine sudsko veće osudilo je Viktora Karamarkova na doživotnu kaznu zatvora zbog četiri ubistva i dva pokušaja ubistva. U obrazloženju presude istaknuto je da se radi o posebno opasnoj osobi, inteligentnoj i svesnoj svojih postupaka, koja je bez milosti napadala nemoćne žrtve. Ministarstvo unutrašnjih poslova opisalo ga je kao "veoma inteligentnog, ali duboko poremećenog narkomana“, dok je tužilaštvo naglasilo da se društvo mora trajno zaštititi od njega. Branilac je najavio žalbu, ali kazna je ostala na snazi.
Psihijatri koji su ga posmatrali tokom postupka zaključili su da Karamarkov pokazuje jasne znake antisocijalnog poremećaja ličnosti. Njegova opsesija Dostojevskim i poistovećivanje sa Raskoljnikovim nisu bila puka imitacija književnosti, već pokušaj da svojim zločinima da „filozofski“ smisao. U stvarnosti, reč je bila o očajnom narkomanu koji je zločine činio zbog nakita i novca, ali je sopstvenoj izopačenosti dodavao ideološku masku.
Slučaj Karamarkov potresao je celu Makedoniju. Stariji ljudi dugo su živeli u strahu da otvore vrata sopstvenog doma. Mediji su danima analizirali njegovo poreklo, knjige koje je čitao i muziku koju je slušao, pokušavajući da pronađu objašnjenje. Javna debata o smrtnoj kazni bila je ponovo otvorena, jer su mnogi smatrali da zatvor nije dovoljna kazna za takve zločine.
Do danas, Viktor Karamarkov izdržava doživotnu kaznu u zatvoru Idrizovo kod Skoplja. Njegovo ime ostalo je simbol straha, a slučaj se i dalje proučava na pravnim i psihološkim fakultetima kao primer serijskog ubice čiji su zločini potresli čitavu zemlju.