BRANKA (18) DALA ŽIVOT ZA ČAST! PLJUNULA ALBANCE KOJI SU HTELI DA JE SILUJU Otac Rade se osvetio usred sudnice, inspektor dao besu ubicinom ocu
Bilo je nekoliko ubistava koji su se desili u "ono Titovo vreme" koji su itekako uzburkali tadašnju SFRJ. Jedno od njih je svakako i krvna osveta oca Radeta Đukića za ubistvo osamnaestogodišnje ćerke Branke.
Branka Ðukić (18) iz sela Meteha kod Plava pošla je na današnji dan pre 50 godina, 2. septembra 1975, da se upiše u četvrti razred gimnazije u Peći. Istog dana po podne vratila se autobusom na Čakor i, pošto je autobus saobraćao samo do vrha planine, jedan deo puta morala je da pređe pešice.
Presreli su je dvojica mladih Albanaca iz okoline Peći i pokušali da je siluju. Uspela je da im se otrgne i pljune jednog od njih, ali su joj oni, dok je bežala, pucali u leđa.
Narednog dana tim putem je prošao njen otac Rade Ðukić i našao mrtvu ćerku, za koju je verovao da je u Peći. U naručju ju je preneo do kuće. Ubice su brzo otkrivene i krajem godine izvedene pred sud u Bijelom Polju.
Poricali su krivicu, a njihovi roditelji u svojim iskazima napadali su sud i miliciju. U nastojanju da sačuva idiličnu sliku o međunacionalnim odnosima u zemlji, jugoslovenske vlasti obavile su ovo suđenje medijskom tišinom, a predsednik suda nije dozvolio ulazak publici u sudnicu iako je pred zgradom bilo nekoliko stotina revoltiranih ljudi.
Poslednji dan suđenja bio je 4. decembra 1975. godine. Dok su ih pretresali na ulazu u sudnicu, Rade je viknuo policajcu: "Makni mi se s očiju, zašto me gnjaviš, dosta me zla ubilo, a ti me još pretresaš. Vidio si juče da nemam ništa, zašto me mučiš?!". Policajac se povukao i odustao od pretresanja, ne sluteći da je Rade ušao sa napunjenim revolverom.
U trenutku kad je advokat jednog od optuženih u završnoj reči zatražio oslobađajuću presudu, Rade Ðukić, koji je do tada ćutke pratio proces, izvukao je pištolj koji je u sudnicu uneo sakriven ispod pojasa i sa dva metka ubio jednog od optuženih.
Onda se mirno predao miliciji i rekao: "Drugačije nijesam mogao". Ispostavilo se kasnije da se dugo spremao za ovaj čin - čak je i smršao da bi pištolj mogao da sakrije ispod rebara.
U nekim delovima Jugoslavije građani su peticijom tražili slobodu za Rada Ðukića, a advokati Veljko Guberina i njegov mlađi kolega Milan Vujin prihvatili su se njegove odbrane - besplatno.
Prvostepeni sud kvalifikovao je ovo delo kao "ubistvo iz bezobzirne osvete" i odmerio mu kaznu od osam godina zatvora, ali je Vrhovni sud Crne Gore prihvatio zahtev odbrane da se Ðukiću sudi za "obično ubistvo", pa je osuđen na pet godina. Pošto je do trenutka donošenja ove odluke već bio izdržao pola kazne, Rade Ðukić je pušten kući.
POLICAJAC KOJI JE VODIO ISTRAGU: "DAO SAM BESU"
Policajac Veselin Simonović koji je vodio istragu ubistva Branke Đukić posle mnogo godina prisetio se tog slučaja.
"Ne mogu sa sigurnošću da tvrdim, ali verujem da su se Albanci iz Gornjih Streoca, mladići koji su na Čakoru davne 1975. ubili Branku Đukić, prethodno pokušavši da je siluju, predali zbog osećaja sramote i stida", rekao je svojevremeno izgovorio Veselin Simonović, penzionisani policajac, koji je Metohiju 1999. zamenio Šumadijom, a onda dodao:
"Predaja se dogodila 5. septembra, tri dana posle zločina na Čakoru. 'Na besu' sam pozvan u dom zločinca Redža Ahmetaja. Iz sobe ga je izveo njegov otac, posle kafe i kratkog razgovora. Redžo, tada osamnaestogodišnjak, objasnio mi je šta je uradio sa svojim vršnjakom i saučesnikom Mehtajem. Kazao je i gde je pištolj kojim su usmrtili lepu Branku", ispričao je Simonović.
"U kući Redža Ahmetaja bilo nas je za stolom nekoliko. Otac mu je bio očajan, žene su samo unele kafu i vodu. Molio je da mu dete ne tučemo. I ja sam dao besu", prisetio se Simonović.
Veselin je dalje ispričao da problema nije bilo ni na Bačiji, mestu gde se krio ubica. Otišao je, veli, sam policijskim autom, a ubica je otvorio vrata čim je čuo kola na planini. Potom je Simonović otišao do mesta gde je ostavljen pištolj. Ubica Kur Mehtaj je rekao da nije hteo da ubije devojku.
Sa gnušanjem, Simonović je ispričao kako je devedesetih u Gornjim Streocima na groblju, na mestu gde je sahranjen ubica Branke Đukić, iznenada nikao ogroman spomenik (jedini te veličine u Metohiji) gde je pisalo kako je Kur Mehtaj "žrtva srpskog terora".
"Ovi mladići jesu počinili strašan zločin, ali su njihovi najmiliji ostali čestiti u očima Srba i Albanaca iz tog vremena. Ovo danas nije vreme poštenih. Znaju to Albanci. Zovu me neki od njih i danas telefonom. Mnoge je sramota današnjice. A Branka, ona zaslužuje ulicu i spomenik u centralnoj Srbiji, Kosmetu, Crnoj Gori.... Spomenik da sramoti današnjicu", završio je priču inspektor.
Mošti nesrećne devojke su prenete
Brankine mošti iz Meteha u Spuž prenete su 25. avgusta 1991. po volji njene porodice. Na njenom spomeniku je uklesano: "Na Čakoru visokome, sretoše je krvožderi, što sa njima nešće poći, presudiše revolveri. Ne završi gimnaziju, no za obraz dade glavu. Ode vila u legendu i vječitu steče slavu. Osveti je otac Rade, to viteški on učini. S tim podiže vječni spomen svojoj ljudskoj veličini."
"ZAGLAVIO MU SE METAK U CEVI"
Svojevremeno je o slučaju Đukića za Kurir televiziju govorio privatni detektiv i narodni poslanik Uglješa Grgur.
"Imamo i slučaj Radeta Đukića, kome su dva Albanca silovala i ubila ćerku. Čovek je živeo za to da osveti svoju ćerku. Pred suđenje u Bijelom Polju, morao je, ne znam tačno koliko kilograma da smrša da bi mogao u sudnicu da unese pištolj tetejac 7,62 kalibra. U tome je uspeo. Jednog Albanca je ubio. A drugi se spasao zato što se Radetu Đukiću zaglavio metak u cevi. On je na neki način osvetio ćerku. Onda su došli čuveni srpski advokati da ga besplatno brane - ispričao je Grgur.