FAMOZNO: CHARLIE’S WAKE U PIČKOVCU DONJEM
Umrli, tj. ubijeni Čarli Kirk, kako je izvestila žutara Blic, bio je „američki desničarski politički aktivista, autor i medijska ličnost“, inače ličnost bez ikakvih funkcija u US administraciji, ali vrlo drag Dolandu Trampu, umalo grešna mi duša ne napisah „Daku“ (patku). Do trenutka ubistva na nekom skupu u nekoj američkoj pripizdini, moja neznatnost nikad nije bila čula za Čarlija Kirka, a kako se ubrzo ispostavilo, malo je koja neznatnost u Srbiji - uključujući većinu ožalošćenih - ikada bila čula za Čarlija Kirka.
Čim su, međutim, čuli da je ubijeni Čarli Kirk desničar, zakleti protivnik abortusa, pedera, rodne ravnopravnosti - da ne dužim: svega što je teška muka svetosavskom duhu - ovdašnji mudžahedini-i-halk (koje euromahala u tupoumnosti naziva „desnica“) naprasno su se ožalostili, da bi se, kad se pronela neproverena vest da je Čarli „voleo Srbe i da se nosio mišlju da pređe u pravoslavlje“, žalost vinula do neprebolnosti.
Da bih se obavestio o Čarlijevim poslovima i danima, pronašao sam u bespućima internetske zbilje neke njegove govorancije i našao da nisu ništa ekstremnije od govoracije većine evropskih konzervativaca i da su uglavnom sastavljene od prilično koherentno izloženih sveopštih mesta ko bajagi tradicionalističke, porodične i parahrišćanske pseudomitologije, čemu se možda ima zahvaliti engleskom jeziku, koji ostavlja vrlo malo manevarskog prostora za bulažnjenja.
Jedna od glavnih osobina „desničara“ (svih nacija i boja) jeste sklonost da se iz (tuđe) smrti izvuče profit. Sledstveno su belosvetski, srpski i hrvatski „desničari“ požurili da pogibiju Čarlija Kirka pripišu udruženom svetskom, srpskom i hrvatskom levičarstvu i bezbožništvu.
Među prvima se „oglasio“ naš komšija i pobratim Viktor Orban. Evo šta je rekao: „Smrt Čarlija Kirka je rezultat međunarodne kampanje mržnje koju vodi progresivno-liberalna levica. Moramo zaustaviti levicu koja širi mržnju.“
Izvesno vreme je izgledalo da su udruženi desni mudžahedini dobili rat pomoću Čarlijeve smrti, ali su - po Ćosićevom aksiomu - ubrzo izgubili u miru kad se pročulo da ubica potiče iz zaklete republikanske (čitaj: trampističke) porodice, a da motiv ubistva najverovatnije nije političke, nego psihopatološke prirode.
Moram priznati - pa kud puklo da puklo - da osnovano sumnjam u iskrenost srbske ožalošćenosti zbog Čarlijeve pogibije, za ostale ožalošćenosti nisam nadležan. A evo zašto, što reko Blic. Zato što takve ideološki motivisane ožalošćenosti uvek posluže kao okidač za proizvodnju dodatnih ožalošćenosti, a naricanja nad pogibijama - u Kirkovom slučaju zaista na pravdi boga - kao poziv na dodatne pogibije.