SVAKO KO IMA DETE U SPORTU OVO MORA DA PROČITA! Velika priča o brusionici talenata i sistemu koji je najbolji u Srbiji: Jedna stvar u celoj priči je ključna...
Gde nam je omladinski fudbal i kakva nam je fudbalska budućnost? Odgovore na ta pitanja dobijamo u "fabrikama talenata" u Srbiji i od ljudi koji su duže od decenije u toj sferi.
Jedan od njih je Goran Arnaut, direktor omladinske škole Čukaričkog i neko ko je kompetentan da priča o omladinskom fudbalu i svim temama koje on nosi.
Problema ima, Goran ih ne gura pod tepih i ne izbegava razgovor o njima. Ono što je kod njega nemoguće da čujete jeste da govori o sebi, uspesima, formiranju odličnih igrača... Razlog je kratak i jasan:
- To radi sistem, svi mi zajedno. Uostalom, kao što je bilo i pogrešnih procena, tako je bilo i dobrih - govori Arnaut, jasno stavljajući do znanja da se radi o vrhunskom timskom igraču.
Za početak, otkud Čukarički?
- Kad sam dobio poziv da se priključim Čukaričkom, nisam ni slutio koliko ću biti uključen u jedan organizacioni sistem koji funkcioniše toliko dobro. Pre toga sam radio u Partizanu i imao priliku da vidim kako klubovi funkcionišu sa različitih aspekata. Čim sam kročio u Čukarički, primetio sam izuzetnu profesionalnost i jasnoću u strukturi. Svi ljudi u klubu znaju svoje mesto i zaduženja, a sistem je postavljen tako da svi zajedno rade na istom cilju, razvoju mladih igrača i podizanju kluba na viši nivo. To je retkost u našem fudbalu, gde često vladaju haos i nejasnoća u nadležnostima. Ova jasnoća u Čukaričkom daje stabilnost i podstiče rezultate. To je ono čega nema, ili ga ima jako malo, u srpskom fudbalu, to sam prepoznao i video ovde - rekao je na početku razgovora Arnaut i odmah pojasnio:
-Red se kristalno jasno zna. Od predsednika kluba Dragana Obradovića, preko sportskog direktora Vladimira Matijaševića, do tehničkog direktora Gorana Grkinića i direktorke Dijane Petrović, Saše Jovanovića glavnog skauta, pa trenera i zaposlenih, svi su povezani i koordinisani. To je osnova da mladi igrači dobiju kvalitetnu podršku na svakom koraku. Nije dovoljno samo trenirati i igrati, već je potrebna celokupna briga o njima, od fizičke pripreme, preko edukacije, do mentalne podrške. Čukarički ima tu sposobnost i infrastrukturu da na pravi način razvija igrače. To znači da se svaki detalj prati i da se reaguje brzo i efikasno, što znatno doprinosi da igrači napreduju i ne ostanu zaglavljeni u nekoj fazi. Ujedno ima i veliku prednost u poređenju sa svim ostalim klubovima, jer ovde fudbaleri mogu da računaju na sigurnu šansu u prvom timu ako to zasluže u mlađim kategorijama. Čim se istaknu.
U čemu je osnovna razlika između Čukaričkog i ostalih klubova kada govorimo o mlađim kategorijama?
- Čukarički ima veoma dobro postavljen sistem, koji prati igrače od najmlađih kategorija pa sve do prvog tima. Imamo jasnu vertikalu u radu i dobru koordinaciju između trenera, stručnog štaba i uprave. Klub pruža odlične uslove, od terena do stručne pomoći i nege igrača. Ono što nas izdvaja jesu posvećenost i strpljenje koje imamo prema svakom pojedincu. Nije cilj samo proizvesti jednog ili dva igrača godišnje, već napraviti održiv sistem koji će dugoročno davati rezultate i kvalitetne fudbalere. Saradnja škole fudbala s prvim timom je ključna za tranziciju momaka iz omladinskih u seniorske kategorije. Čukarički je tu napravio odličan sistem, u kom treneri i stručni štab prvog tima redovno prate napredak mladih igrača. Postoje jasna komunikacija i plan za integraciju talenata, što znači da igrači neće biti prepušteni sami sebi kad stignu do prvog tima. Uz to, u klubu postoji i politika postepenog uključivanja mladih u seniorski fudbal kroz treninge, pripremne utakmice, a zatim i takmičarske nastupe. To je veoma važan aspekt, jer je prelazak u seniorski fudbal veliki izazov i bez dobre pripreme mnogi talenti jednostavno zapnu.
Upravo su ti prelasci ključni... Nažalost, i tu se gubi dosta igrača.
- Postoje tri prepreke, tri momenta. Prvi je prelazak u kadetsku selekciju, onda iz kadetske u omladinsku i na kraju iz omladinske u prvi tim. Neki talentovani klinci eksplodiraju rano, ali kasnije se gube na putu do seniorskog fudbala, dok neki koji nisu odmah bili zapaženi kasnije dođu do izražaja. Na nama je da ih naučimo da se nose s pritiskom, konkurencijom i neuspesima. Mladi često imaju velike snove, ali nisu svi spremni da istraju i rade kontinuirano. Važno je da se ne forsira previše, da im se da vremena i prostora za rast. Da se prepozna momenat kad je forsiranje prednost, a ne teret... Nije lako proceniti ko će imati uspešnu karijeru već sa 15 ili 16 godina. Zato je neophodno pratiti igrače konstantno i biti spreman da se stavovi menjaju. Važno je imati otvoren um, ne zaključivati prerano, davati priliku da se igrači razvijaju i kroz neuspehe. Takođe, treba znati razlikovati trenutni talenat od potencijala, koji može da se razvije pod pravim uslovima. Ko zna da će neko sigurno postati igrač? Niko.
Koliko su u celoj priči važni treneri? Da li grešimo ako kažemo da je komplikovanije biti trener u omladinskom nego u seniorskom fudbalu?
- Trener je ključna figura u razvoju igrača. On ne sme biti samo neko ko zna da postavi vežbu ili taktiku, već mora imati širok pogled na razvoj mlade osobe. Trener mora da poznaje psihologiju, da zna da motiviše i pomogne igračima da se razviju i kao fudbaleri i kao ljudi. Takođe, treba da bude edukovan i da konstantno usavršava svoje metode rada. U Čukaričkom imamo jasno podeljene uloge, treneri rade sa određenim uzrastima i na određenim zadacima, što pomaže da svaki igrač dobije stručan tretman koji mu odgovara. Bez takve sistematizacije teško je očekivati kvalitetan razvoj.
Znači, posebna pažnja je na razvoju trenera?
- Apsolutno! U ovom momentu Čukarički ima fenomenalne trenere i upravo zbog toga sam i prihvatio ovu ulogu. Mislim da smo tu sigurno najkvalitetniji i da možemo da podignemo nivo rada još više. Povratak Lazara Popovića iz IMT je takođe jedan od faktora koji nam daje dodatnu snagu. U omladinskim kategorijama imamo Mihajla Trajkovića, a svi koji prate omladinski fudbal znaju da Čukarički igra najlepši fudbal bez obzira na rezultate. To je pravac kojim želimo da idemo, i to sam još iz vremena u Partizanu osetio. Iako nisam trener, shvatio sam da je uloga trenera ključna. Svi mi u sistemu jesmo važni, ali najvažnije je ko će raditi sa igračem. Mogu ja da prepoznam talenat, ali mnogo je bitnije ko će tog igrača trenirati, ko će ga voditi i rešavati njegove probleme. Verujem da mi trenutno imamo takvu trenersku strukturu. Čak i u bazičnim kategorijama imamo kvalitetne ljude, uz koordinaciju Đorđa Milosavljevića, koji je ranije vodio tim u kadetskoj ligi Srbije. Sad radi s mlađim uzrastima, kako bi i manje iskusnim trenerima pomogao da napreduju.
Stranci u omladinskom fudbalu, da ili ne?
- Ne... Mislim da bi prioritet trebalo da bude razvoj domaćih igrača. Naša liga i omladinska škola treba da budu mesta gde se naši talenti razvijaju i napreduju. Stranci mogu biti dobrodošli u seniorskom fudbalu, ali samo ako donesu dodatnu vrednost i kvalitet, a ne da zauzimaju mesta mladim igračima koji čekaju svoju šansu. Nažalost, u nekim klubovima postoji tendencija da se previše oslanjaju na strane igrače, što dugoročno nije dobro ni za klubove ni za reprezentaciju. Čukarički ima svest o tome i trudi se da balansira stvari.
Kako ocenjujete pravilo o bonus igračima i mislite li da ono zaista pomaže razvoju mladih?
- Pravilo o bonus igračima u principu je doneseno s dobrom namerom da se mladim igračima da više minuta na terenu. Međutim, praksa često pokazuje da to pravilo može da postane samo formalnost, jer klubovi forsiraju igrače samo da ispune normu, a ne zato što su spremni i što zaslužuju to mesto u timu. Mislim da razvoj mladih treba da bude prirodan proces i da šansu treba da dobije onaj ko je zaista spreman, ko može da doprinese timu i napreduje. Prvenstveno treba raditi na kvalitetu treninga i pripremi, a ne samo na formalnom ispunjavanju pravila.
Kada dete iz vašeg kluba ode u velike klubove poput Crvene zvezde ili Partizana, da li je to propust?
- Za nas to nije neuspeh, naprotiv, to je ogroman uspeh. Uspeh je kada igrač iz Čukaričkog stigne do najvećih klubova u zemlji. Ja gledam iz perspektive razvoja i prilike koje igrač dobija. Ako dete ode u klub poput Crvene zvezde ili Partizana, to pokazuje da smo uradili dobar posao u njegovom razvoju. Naravno, važno je da roditelji razumeju da razvoj nije uvek linearan, da je ponekad potrebno sačekati da dete sazri i pokaže puni potencijal. To što igrač trenutno ne igra u mlađim selekcijama ne znači da nema budućnost. Primeri poput Milovanovića i Ilića iz Partizana su dokaz da strpljenje i rad daju rezultate.
Roditelji su večita tema. Možda i najteži deo u vašem poslu. Kako se nosite s pritiskom roditelja koji ne prihvataju odluke trenera i kluba?
- To je definitivno jedna od najtežih tema. Roditelji često ne prihvataju kada im objasnimo da njihovo dete u ovom trenutku možda nije spremno za određeni nivo igre ili da treba još da radi. Ponekad je to zbog ega, ponekad zbog nerazumevanja, a nekad je u pitanju i emocionalna uključenost, koja zamagljuje realnost. Mi se trudimo da budemo iskreni i transparentni, ali ne možemo uvek da zadovoljimo sve. Roditelj mora da shvati da se ne radi o gotovom igraču, već o procesu. Takođe, često se dešava da roditelji imaju teorije zavere, misle da treneri ili klub imaju lošu nameru, što je potpuno pogrešno. Naš zadatak je da s vremena na vreme ponovo otvorimo razgovor i pokušamo da ih umirimo i objasnimo realnu situaciju, ali to je često veliki izazov.
Koji model tu primeniti kako bi svi bili zadovoljni?
- Uveli smo kvartalne roditeljske sastanke ili individualne razgovore s roditeljima na tri do šest meseci, posebno u prelaznim rokovima. Cilj je da ne dozvolimo roditeljima da nas zovu posle svake nedelje jer to stvara haos i nepotreban pritisak na tim. Kada roditelj dođe na sastanak, tu su uvek trener, direktor i koordinator, tako da može da postavi sva pitanja i dobije naš jasan stav o sportskom razvoju deteta. Ukoliko roditelj smatra da grešimo, ima pravo na svoje mišljenje, ali mi ne smemo popustiti pod pritiskom i dozvoliti da to postane svakodnevna praksa. Time stvaramo disciplinovaniji i efikasniji sistem komunikacije, koji štiti i igrače i klub.
Poruka na kraju razgovora je bila kratka jasna i moćna.
- Na početku i na kraju svake priče stoji: mi kao mi nismo napravili ništa, nego klub i ovaj sistem, koji je ovde sjajno i dugoročno postavljen. Neka vizija ili želja je nešto poput Mitjilanda ili Bodea - zaključio je Goran Arnaut.
Sistem u Čukaričkom je odlično postavljen, svi zajedno radimo na razvoju mladih igrača, kaže direktor omladinske škole