"Vozio sam autobus 12 sati i slao joj novac, rekla je da nije dovoljno i da hoće razvod": Marko je otišao u inostranstvo da zaradi pare pa ostao bez braka
Život u drugoj državi nikada nije lak, a još teže je ako se radi o drugom kontinentu. Mnogi će reći da daljina ne može da utiče na ljudske odnose, ali sve je više svedočanstava koja pokazuju suprotno.
Jedan muškarac iz Srbije napisao je na Reddit platformi svoju ispovest. Naime, zbog porodice je otšao u SAD, a na kraju je ostao bez braka.
"Zovem se Marko, imam 38 godina i veći deo svog života radio sam kao vozač autobusa u Srbiji. Pre pet godina, život me je naterao da donesem jednu tešku odluku: prihvatio sam posao u Americi, nadajući se da ću obezbediti bolji život svojoj porodici. Mislio sam da će fizička udaljenost biti samo privremena prepreka, a da će trud i žrtva doneti mir i stabilnost kod kuće. Prvih nekoliko meseci bilo je najteže. Novi grad, strani jezik, ljudi koje nisam poznavao. Radni dani su trajali po 12 sati, a ja sam svakog meseca šaljem novac kako bih održao život kod kuće. Svaki dolar koji sam zaradio slali smo za račune, hranu i eventualne popravke u stanu. Pisao sam poruke i video pozive svaki dan, nadajući se da će ona razumeti moju situaciju i da zajedno gradimo budućnost", počeo je Marko svoju ispovest.
Međutim, ubrzo su usledili problemi kada mu je supruga zahtevala više novca:
"Ali, kako su meseci prolazili, shvatio sam da to nije dovoljno. Nije dovoljno govorila je, iako nisam mogao više da šaljem bez da sebe ostavim bez osnovnih stvari. Pritisak i stres su rasli, a ja sam osećao krivicu što nisam kod kuće. Jednog dana mi je poslala poruku: Ne mogu više ovako. Trebam nekog ko je ovde, ko brine o meni i o našoj kući. Žao mi je, ali želim razvod.“ Srce mi se steglo. Sve te godine rada, noći provedene daleko od kuće, sve što sam radio da bismo imali bolji život – činilo se kao da ništa nije vredelo", piše ovaj čovek.
Osećaj besa i nemoći
"Osećao sam bes, tugu i nemoć, ali i razumevanje. Ljudi često ne shvataju koliko je teško raditi daleko od porodice, a očekivanja rastu svakog dana. Nisam mogao da joj pružim sve što je želela, jer sam i sam morao da preživim, da plaćam kiriju, hranu....Danas, posle tri godine, živim sam u malom stanu u Njujorku. I dalje vozim autobus i šaljem koliko mogu, ali osećam prazninu. Naučio sam jednu bolnu lekciju: novac nije uvek merilo ljubavi, a udaljenost može promeniti i najčvršće veze. Ipak, verujem da će jednog dana doći vreme kada ću opet moći da budem blizu svojih najmilijih, a tada će i trud koji sam uložio ovde imati smisla. Do tada, vozim, zarađujem i pokušavam da pronađem mir u svakodnevnim malim stvarima – u osmehu putnika, u lepoti gradskih ulica i u sećanjima na bolje dane kod kuće", setno je poručio.