FAMOZNO: Više od igre, manje od politike
Uprkos totalnoj nezainteresovanosti za sportove (svih disciplina i boja) i striktnoj apstinenciji od gledanja utakmica i mečeva na televizorima - na stadionima to više niko i ne gleda - moja neznatnost pomno prati okolosportske i postpobedničke euforije i psihičke epidemije.
Sigurno znate izreku oca Tadeja - kakve su ti misli, takav ti je život. Svi je znaju. Nema pevaljke, sportiste, polititičara... Da ne dužim: nema ličnosti iz svih oblasti života koja, kao onaj Rotopalankin papagaj na tri slova, sva produhovljena neće citirati Tadejevu izreku i nastaviti da misli sve najgore o svemu, svačemu i svakom (osim o samom sebi), pritom se sve vreme čudom čudeći zašto „nam“ je život loš.
Pa da pređemo na stvar. Šta bi to moglo biti kad igre postanu „više od igre“. Evo šta, što reko Blic. To onda bude ili kocka, ili veliki biznis. I tako hazardizovana i komercijalizovana, igra ostaje igra. Ono što igra - u datom slučaju bilo koja od sportskih - nikako ne može biti, to je politika. Osim, naravno, u Srba koji mogu i ono što ne mogu.
Prateći fenomenologiju okolostadionskih građanskih ratova, postpobedničkih uličnih procesija, svečanih dočeka „zlatnih momaka/devojaka“ pod balkonom gradske (lude) kuće, uočio sam jednu ekskluzivno srpsku pojavu, netipičnu za ostale sportske javnosti, koje nisu ništa manje mahnite od naše, a nađu se i mahnitije.
Fenomen o kome govorim je mobilizaciono kolektivističko pomahnitavanje persona dramatis koje, kao i moju neznatnost, sport apsolutno ne interesuje, ali koje - kad neka reprezentacija ili neki pojedinac osvoji zlato ili srebro - zapadnu u pobedničku euforiju i osete da su i one pobedile ili čak malčice doprinele pobedi, slično kao što svaki Srbin koji drži do sebe smatra da je i on lično dobitnik dela Andrićeve Nobelove nagrade.
U vreme kad je „naš Nole“ bio u „hajpu“, jedan moj drugar iz kafanice - ime i prezime poznato redakciji - koji u životu nije odgledao nijedan teniski meč - a koji je, kad god bi naš Nole pobedio, upadao u kafanicu sav usplahiren i s vrata vikao: „Jeste li videli kako je Novak pokorio Nadala (Federera)?!“
Kao stari šeret, tom sam drugu citirao sledeću bednu i otrcanu, ali ubitačno tačnu istinu: „Jesi li ti video svadbu gde se svi vesele, a samo jedan jebe?“ (Cinik bi dodao: dok ne najebe.)
Same po sebi te poprilično beslovesne euforije - koje nikad ne potraju duže od 24 sata - nisu ništa loše, mogu štaviše biti dušekorisne kao „zaslađivači čemernog života, ali podleganje psihičkim epidemijama i zapadanje u euforiju zbog nečega što je izvan kruga tvojih interesovanja otvara vrata beslovesnom zapadanju u euforije koje ti i te kako mogu zagorčati život, i to na periode mnogo duže od sportska dvadeset četiri sata.
Moram reći i neku lepu reč za sport. Uobičajilo se govoriti da je sranje u ex-Yu počelo na stadionima, što je daleko od činjeničnosti. Sranje je počelo u Klubu književnika, u pozorištu i Udruženju književnika, pa se prenelo na stadione.