Svetislav Basara

FAMOZNO: DAN GUZICE

Foto: Kurir
Pretpostavljam da ste sa nestrpljenjem očekivali početak mini-serijala „Dani guzice“, ali grdno ćete se razočarati, neće biti pikanterija poput, recimo, dokazivanja da je Knjaz Miloš Auto Put bio prvi evropski lider koji se „autovao“ kao peder, jer je povazdan psovao: „Oca ti jebem u dupe.“

Ne, guzna najava je bila mamac i istovremeno pokazna vežba magične privlačnosti guzice (u najširem smislu reči). To je lako proverljivo. Stavite ruku na srce pa recite da li ćete prilikom jutarnjeg prelistavanja internet štampe pre kliknuti na naslov „Mara Dilindara pokazala međunožje“ ili pak na naslov „Energetska kriza u Keniji“.

Transrodno/istorodno dupedavstvo samo je jedna od manifestacija - takoreći vrh ledenog brega - pojave neuporedivo pogubnije od istopolnog seksa, koji jeste odstupanje od norme, ali kome prethodni odstupanje od mnoštva drugi normi, pogotovo od norme da valja misliti srcem, a ne guzicom.

Imao sam ih-ha polemika sa istomišljenicima, koji su bili uvereni da se moja neznatnost zajebava kad napiše - a često napiše - da ovaj ili onaj dilber misli guzicom. Ali uvek kad bih to pisao, bio sam smrtno ozbiljan. Konačno, učenje o mišljenju guzicom nije moj izum; preuzeo sam ga od ovde često citiranog K. G. Junga, samo sam ga - razumljivosti širim narodnim masama radi - prepričao sočnim, narodnim jezikom.

Slično kao što više pažnje privlači naslov „Mara Dilindara pokazala međunožje“ nego neki naslov iz domena energetike, mnogo više pažnje privući će ako napišete „guzica“ umesto „plexus solaris“, kužite, stari moji.

Šta bi to mogao biti plexus solaris? To bi vam bio splet nerava (i ko zna čega još) smešten u predelu pupka, koji je centar takozvanog afektivnog dela ljudskih ličnosti, koji je, opet, u neprestanom ratu sa kontemplativnom delom (centrom) ljudskih ličnosti smeštenih u predelu srca.

Pre nekih trista godina plexus solaris - da ne kažem baš guzica - izvojevao je definitivnu pobedu nad kontemplativnim delom ljudskih psiha, koje od tog vremena vode samo sporadične gerilske borbe. Rečena pobeda podrazumeva da od Francuske revolucije naovamo svetom više ne vladaju duhovni principi, nego slepi afekti gladi, žeđi, grabežljivosti i pohlepe (svih boja), koji se - nakon što iz dupeta probiju u glavu - pojavljuju u obličju primamljivih, a pogubnih partikularističnih ideologija (od kojih smo mi isprobali sve raspoložive).

Šta se tu može učiniti? Kako se protiv toga boriti? Ništa se tu ne može učiniti - ili se može učiniti vrlo malo - takvo stanje je etapa na putu sveta u propast - moguća je samo famozna kontrola štete.

Nama, koji hoćemo i ono što ne možemo, moguće je i treće rešenje: što će reći glumatanje da mi „nismo takvi“, „truli kao Zapad“, da smo mi „nebeski narod“, da „imamo dušu“ i slične baljezgarije, što nas na površini javne percepcije (koja je qwrzu ravna) održava u iluziji da stvari tako stoje, ali koja ispod površine javne percepcije širom otvara vrata mračnim polovima od kojih karanje u bulju nije najgore. Prekardaših. Dosta je svakom danu guzice njegove. Nastavak u sutrašnjem broju.