FAMOZNO: Šta da se ne radi
Vest nedelje je da je prekjuče došlo do pucnjave u novoosnovanoj (osamnaestoj) beogradskoj opštini, takozvanom Ćacilendu, koji je - u mojoj optici - logično ishodište premeštanja prigradskih naselja u strogi centar prestonice, započeto davnih godina u Ćosićevom Birou za humana preseljenja i prostorno planiranje, a realizovan združenim akcijama dubokih čaršilija, pučista iz cincarsko-kalburske mahale, koja je, sama po sebi, jedno veliko prigradsko naselje u najstrožem centru Beograda.
O okolnostima i političkoj pozadini - tj. guzici - ćacilendske pucnjave možete se informisati kod vidovite baba Kurane Stamatović na adresi Stopića pećina, zadnja pošta 31210, Uzići. To nije tema naše današnje kolumne.
Naša tema je pitanje od 1.000.000.000 svih konvertibilnih valuta: Hoće li biti još pucnjava? A evo i odgovora: Velika je verovatnoća da će ih biti, a neki bi pesimist rekao da ih mora biti. A evo i zašto, što bi, takođe, reko Blic: Zato što je srpsko društvo u startu formatizovano kao nasilničko, doduše ispočetka projektovano prema spolja, ali šta zna nasilje šta je spolja, šta unutra.
A šta se se radi - što reko Černiševski, ne Blic. Ništa, brate. Da se čeka rasplet situacije, eto šta. Tu se praktično ništa ne može učiniti. A ne može se učiniti - ne zbog Visoke Sile i Nepravde, kako se uobičajilo misliti - nego zbog mnogo jebenijeg igrača - sile determinizma (pogledajte na Vikipediji šta to znači) koji preuzima stvari u svoje ruke na svim mestima na kojima nema slobode, mislim tu na slobodu ličnosti, ne medija (ta nesloboda je posledica ove prve).
A kad će biti taj rasplet? Za odgovor na to pitanje se ponovo obratite baba Kurani ili - bolje - Đekni. Biće kad bude. A šta će biti kad bude? E, to je tajna velika gotovo kao Srbija, mada donekle predvidiva.
Kao što sam stotinama puta pisao - i stotinama puta bivao napušen - temeljni problem Srbije nisu loše politike (drugačijih nije ni bilo), nego loša (kolektivistička) psihologija, koja je dominanta od streljanja kneza Mihaila naovamo, uz dva-tri pomena vredna, kratkotrajna pokušaja postavljanja stvari s dupeta na glavu, ugušena u krvi.
Ta jurodiva psihologija - iz koje su potom izvedene srbske politike - u vremenu formiranja bila je korespondentna s logikom istorije, ali je s vremenom postajala sve anahronija i sve je više išla protiv struje (i razuma) da bi konačno udarila qwrzem o ledinu... Kada... 2012? Jok. Nego u vreme kada se ukazala sjajna prilika da srpsko društvo iskorači iz kaljuge animizma, kolektivizma i bulažnjenja plemenskih šamana - bilo je to godine 2000 - da bi posle samo dve i po godine ta šansa bila plebiscitarno (kimdžongunovskih 93%) prokockana.
Za kraj: Vidim li izlaz? Vidim stotine izlaza. Da li je moguće oslobođenje ličnosti? Naravno da jeste. Šta ne vidim? Ne vidim nikog ko hoće da izađe i da postane slobodna ličnost.