Najveća šteta ajkulama nanesena pogrešnim izveštavanjem medija i filmom "Ajkula": Gibs Kuguru o neverovatnim bićima i novoj serijalu "When Sharks Attack 360"
Svet poznatih istraživača i fotografa Nacionalne geografije okupio se u Bugarskoj. U Sofiji je održan prvi samit Nacionalne geografije pod naslovom "Snaga povezanosti" (The Power of Connection). Među glavnim gostima je bio Gibs Kuguru, naučnik, genetičar, specijalizovan za proučavanje ajkula, istraživač poznatog TV kanala i domaćin formata "When Sharks Attack 360". Njegova istraživanja fokusirana su na genetiku i kretanje ajkula, koristeći inovativne metode kako bi razumeo način na koji se ovi vrhunski morski predatori prilagođavaju promenljivom okruženju. Za TV Ekran pred premijeru svog serijala u Americi govori o lepotama svog poziva.
Počećemo, naravno, od ajkula. Ljudi vekovima gaje strah od njih - i danas je isti kao nekada. Vaš rad, međutim, govori o ravnoteži koju one stvaraju u moru. Kako se borite protiv pogrešnog mišljenja o njima, kao o predatorima i stvorenjima koja izazivaju strah širom sveta?
- Rekao bih da je najveća šteta po ugled ajkula nastala zbog pogrešnog izveštavanja medija i senzacionalističkog novinarstva, koje ih prikazuje kao bezumne ubice koje jedu ljude. Mnogi ljudi i danas imaju takvu sliku zbog filma "Ajkula" (Jaws), koji je izašao 1970 - pre više od pola veka To je sjajan film, preporučio bih svima da ga pogledaju, ali nikako ne i da na osnovu njega stiču znanje o ajkulama. To je zabava, nije dokumentarac.
Kada govorimo o strahu i o promeni narativa o ajkulama, uvek kažem ljudima: najbolji način da saznate nešto o njima jeste da pronađete naučnike koji o njima govore. Na Instagramu, recimo, možete naći istraživače poput Džasmin Grejem, Melise Markez ili Džesike Kramp - sve su to izuzetni naučnici koji odlično poznaju svoje polje i umeju da objasne činjenice. Od njih treba da dobijamo informacije, jer su to stvarni ljudi koji rade na terenu i dele prave naučne podatke. To je lepota društvenih mreža - imamo pristup stvarnim istraživanjima.
Mediji jesu krivi jer se svakodnevno objavljuju vesti o napadima ajkula. Ali šta je ono najlepše što biste mogli da kažete o tim životinjama?
- Ajkule nam pružaju uvid u istoriju naše planete. One su jedne od najstarijih vrsta koje postoje - starije čak i od drveća. Kada su se pojavila prva stabla, ajkule su već bile drevne vrste. Genetičar sam po struci i ono što me uvek fascinira jeste činjenica da postoji mnogo više života nego što možemo da vidimo golim okom. Ajkule nose deo te istorije - one su deo našeg prirodnog nasleđa. Preživele su šest masovnih izumiranja, a sada jedva opstaju zbog ljudi.
To je ono što ih čini veličanstvenim - njihova dugovečnost, njihova mudrost. Kao da su naše pradede iz daleke prošlosti. I vreme je da počnemo da ih poštujemo na taj način.
U svom radu spajate genetiku, ekologiju i tehnologiju. Kako nauka može pomoći ljudima da razumeju i zaštite okeane?
- Ono što volim kod nauke jeste to što osvetljava tamna mesta i misterije života. Kada ljudi ne znaju odgovor na neko pitanje, oni ga često popunjavaju verovanjima. Nauka donosi dokaze - konkretne podatke i mudrost o tome šta se zaista dešava.
To je posebno važno u istraživanju ajkula, jer su one tajanstvene i izazivaju maštu. Kada vidite ajkulu, ne možete skinuti pogled s nje. Vodio sam mnoge ljude da ih vide prvi put - i uvek prvo gledam njih, a ne ajkule. Svi su očarani, oči širom otvorene, zapanjeni.
To su neverovatna bića i treba razumeti da nisu tu da nas povrede - one su deo ekosistema, kao i sve druge vrste.
Kao naučnik koji radi na tri kontinenta - od Afrike do Azije - kako uspevate da pronađete zajednički pristup u različitim kulturama kada je reč o zaštiti prirode?
- Odlično pitanje. U radu sa ajkulama često sam nailazio na predrasude - ljudi jednostavno ne znaju šta da rade sa informacijama o tim životinjama. U mnogim kulturama širom sveta, uz obale gde žive, ljudi ih love, jedu, rone s njima ili jednostavno žive pored njih.
Ono što im je zajedničko jeste fascinacija. Ajkule su deo naših mitova, naše istorije - i nadam se da će biti i deo naše budućnosti. Meni je posebno važno da povežem kulturu, društvenu dinamiku i borbu za ekološku pravdu. Sve vrste na planeti imaju pravo na postojanje. Iskreno, više me plaši svet bez ajkula nego svet s njima.
Mnogi ljudi nikada neće zaroniti u okean. Kako im preneti lepotu i krhkost tog sveta?
- Upravo zbog toga sam i želeo da dođem ovde i govorim o svom radu sa ajkulama. Nacionalna geografija je jedno od najvećih mesta na svetu za deljenje znanja o prirodi. Ovo nije samo novinarstvo - ja sam zaista bio tamo, na terenu, imam fotografije, video-snimke i želim da ih podelim. Verujem da će, kad ljudi vide ono što sam ja video, početi da razmišljaju o sopstvenom životu.
Prave promene dešavaju se kod kuće - u našim svakodnevnim odlukama: gde kupujemo, kako naručujemo, odakle dolazi naša hrana, da li je održivo proizvedena. To su pitanja koja i sam sebi postavljam. Prava promena počinje u našim domaćinstvima.
Šta ste naučili od njih o strpljenju, instinktu i preživljavanju?
- Počnimo od strpljenja. Ljudi često misle da jednostavno odem brodom na more i odmah naiđem na ajkule. Ali 90% vremena samo gledam u vodu - jer je izuzetno teško pronaći ih u divljini. Onih 10% kada ih zaista vidimo, to je najlepši osećaj. Energija svih prisutnih naglo raste. Pre nego što sam počeo da radim sa ajkulama nisam imao strpljenja, ali su me one naučile da čekam. Gledaš površinu vode dok ne vidiš peraje - i znaš da je dan uspešan.
A instinkt i preživljavanje?
- Svi mi imamo urođeni instinkt, životinjski, ali ga retko koristimo. Ajkule ne govore, ali komuniciraju - govorom tela. I ne morate provesti godine s njima da biste to razumeli. Kao kada na ulici vidite osobu i odmah osetite da s njom "nešto nije u redu" - taj osećaj je isti. Kod ajkula se ta komunikacija vidi po pokretima. Znam kada ajkula ne želi da budem u njenoj blizini, a znam i kada mi dopušta prisustvo. To je vrsta pristanka, nešto što mi ljudi tek učimo.