OTMICA: Slučaj Miljkane i Marije ubrzao pripajanje šest nahija Miloševoj Srbiji
Na Svetog Andriju, 30. novembra po starom kalendaru 1830. godine, na Velikoj narodnoj skupštini u Beogradu svečano je pročitan - na turskom jeziku! - hatišerif sultana Mahmuda II kojim je Srbija dobila autonomiju i nezavisnu unutrašnju državnu upravu. Sutradan, isti je akt pročitan i na srpskom, a Miloš Obrenović obratio se narodu:
- Tako, braćo, postadosmo i mi juče narodom, narodom istina zavisnim od sultana, no narodom koji ima sopstvena prava
Pod pritiskom Rusije, Mahmud II hatišerifom je pristao i da u sastav Kneževine Srbije uvrsti i šest nahija koje je u svoje vreme oslobodio Karađorđe i držao pod svojom vlašću, a koje posle Drugog srpskog ustanka nisu ušle u sastav Miloševe države. To su bile Krajinska, Crnorečka, Paraćinska, Kruševačka, Starovlaška i Jadarska nahija. Ali vreme je proticalo, a Turci su odugovlačili sa ispunjavanjem svoje obaveze. Dve godine je Miloš uzalud kumio i molio, a onda je rešio da Osmalije natera da održe reč. Naruku su mu išle i prilike: narod se u ovim nahijama bunio protiv turske vlasti, a tamo gde bune nije bilo, Miloš se potrudio da je bude. Tako je iskoristio i otmicu dve srpske devojke iz sela Mozgovo kod Ražnja... Suočeni s mogućnošću izbijanja novog rata i pritisnuti diplomatskom akcijom Rusije, Turci su bili prinuđeni da popuste. Posle dugih pregovora došlo je u maju 1833. do sporazuma.
Srbiji je pripojeno šest traženih nahija i ona je tako znatno, skoro za celu jednu trećinu svog dotadašnjeg poseda, bila povećana i pojačana.
A evo šta se u novembru 1832. desilo u Mozgovu i šta je - u Miloševoj režiji - bilo posle.
Osioni begovi
Tri osiona bega, braća Vrenčevići iz Leskovca, u jesen te godine projahali su pored devojaka koje su zagrtale vinograd. Za oko su im zapale Miljkana i Marija iz Mozgova, pa su ih prosto podigli na konje i ne osvrćući se na molbe i plač njihovih drugarica, nastavili put Kruševca.
Treba znati da je takvo ponašanje Turaka bilo prilično rasprostranjeno: vlasti mlade Kneževine Srbije popisali su u Paraćinskom, Ražanskom i Aleksinačkom srezu 152 slučaja otimanja, prevođenja u tursku veru i silovanja. Istovetan spisak sačinjen je i za Kruševačku nahiju i spisak svih tih zuluma upućen je u Carigrad, gde su shvatili da moraju nešto da preduzmu povodom žalbe koju im je dostavio Miloš. U Srbiju su poslali specijalnog komesara Mustafu-bega da na licu mesta proveri kako stvari stoje. I još mu je naloženo da posebnu pažnju obrati na slučaj devojaka iz Mozgova, koji je i Miloš u svom pismu naročito istakao.
Kopiju ovog spiska počinjenih nasilja Milošev brat Jevrem u januaru 1833. predao je beogradskom veziru Husein-paši i o ishodu odmah obavestio kneza Srbije: „Husein-paša kazao nam je da će noćas ispratiti bujruldiju (naredbu, prim. M. P.) u Niš i Leskovac, da mu dođu Vrenčevići s otetim devojkama ovamo, pak da ispita ove, kako su otete i turčene. Pak ako budu s dragom voljom poturčene, a ono da se navrši Portina (vlada u Carigradu, prim. M. P.) želja, nek i ostanu kod Vrenčevića, ako li budu nasilno, a one će se vratiti kućama svojim, a Vrenčevići pak kazniti.“
I još je beogradski vezir preko Jevrema zamolio kneza Miloša da Aleksinčanima, Ražanjcima i Paraćincima kaže da Vrenčeviće, kad budu sa Miljkanom i Marijom u Beograd išli, nikako ne diraju.
Miloš je odmah odgovorio bratu da on „ne misli od Vrenčevića devojke otimati“, ali da ne može da odgovara za ono što Turcima može da se desi izvan granica Kneževine Srbije, to jest u nahijama koje Srbiji nisu vraćene. I još kaže Jevremu da kad se već Vrenčevićima oprašta što su u po bela dana pred svetom oteli devojke, onda se ni Srbima ne može zameriti ako im devojke preotmu i oslobode. Ali Miloš nalaže bratu da veziru saopšti da će Srbima biti naređeno da begovski karavan ne diraju.
Pismo bratu Jevremu
Nekoliko dana kasnije Miloš iz Kragujevca opet piše bratu Jevremu u Beograd i javlja mu šta se u međuvremenu desilo, odnosno kako da događaje predstavi veziru.
Majke i sestre otetih devojaka, piše knez srpski, u Ražnju su sačekali Miljkanu i Mariju, koje su Vrenčevići vodili u Beograd na saslušanje, ali im begovi nisu dozvolili ni da se pozdrave ni da se vide. Zato su najbliži devojaka nastavili za karavanom sve do Jagodine dan i noć, nekih pedesetak kilometara dalje, gde su viđeniji Srbi od vezirovog izaslanika, koji je pratio Turke i devojke, zatražili da omogući susret Miljkane i Marije s majkama.
„No, Vrenčevići ne čekajući... potrgnu sablje i poletu na narod koji se ovde dogodio vičući: ‘Ne dajte za tursku veru da se đaurske žene vide s našim ženama!’ I na ove reči njine potrgnu puške i noževe i momci njini i ustreme se na naše ljude koji su onde bili i jednoga rane sa sabljom, i naši ljudi, videći to, i bojeći se oružjem braniti se od nji, da se otud ne bi kavga započela i da ne bi mrtvi bilo, dočepaju motke te onde Vrenčevićeve momke malo izlupaju i sastave majke i sestre s otetim devojkama, te se vide i odanda svi skupa pođu dalje.“
Jevrem nije lično izašao pred vezira, nego je poslao Aleksu Simića, koji je Husein-paši ispričao Miloševu verziju. Ali nije sve prošlo glatko...
- Barem nemojte mene varati kao mladu decu s igračkama, ja sam ovde među vama šest godina i ja dobro znam da ovdašnji ljudi tak ovo što ne smedu učiniti bez zapovesti Miloš-begove, a osobito to je i osvedočeno da je sve po zapovesti bilo, jerbo su u Jagodini 2.000 oružani Srba dočekali Vrenčeviće, koje se drugojačije bez zapovesti ne bi skupili, a isti ljudi kazali su Mileti, kad ih je bio i razgonio da Turke ne biju: „Zašto nas sad biješ i razgoniš kad si nam malopre zapovedio da ovo činimo?‘ - kazao je Husein-paša Aleksi Simiću, a ovaj preneo Milošu.
Beogradski vezir znao je i da Vrenčević nije potezao sablju na narod, nego da su mu je Srbi drsko izvukli iz kanija i odneli, kao što je bio obavešten da je narod Miljkanu i Mariju u Palanci oteo od Turaka i da su one odatle u Beograd nastavile praćene velikim brojem Srba. Duž celog puta do prestonice, gde je za 31. januar 1833. kod vezira bilo zakazano saslušanje, devojke i njihove majke narod je srdačno dočekivao i pozdravljao, i to se putovanje pretvorilo u burno izražavanje patriotizma i nacionalnog ponosa.
Slično je bilo i u Beogradu. Milan Jovanović Stojimirović piše: „U Grad (utvđenje na Kalemegdanu, prim. M. P.) pošli su Jevrem Obrenović i braća Stojan i Aleksa Simić, a za njima na pedeset koraka stupale su Miljkana i Marija s tugdži-bašom, Markom buljubašom i dva pandura. Bila je to velika senzacija za Beograd. Svi su se zainteresovali šta će biti s devojkama. Na Kalemegdanu i po čaršiji, na raskršćima, skupila se masa građana Srba, a u Gradu, po bedemima, na kapijama i kod vezirske divanhane, sjatilo se mnoštvo Turaka.“
Čelovjekoljublje
Od Vrenčevića na saslušanju se pojavio samo mlađi brat Osman-beg, dok su veziru javili da je stariji Selim-beg poludeo. Mlađi nasilnik je, kao što se i očekivalo, izjavio da nikakve otmice nije ni bilo, nego da su se oni unapred s devojkama dogovorili da pođu s njima u Leskovac i poturče se.
Devojke, opet, kažu da Vrenčeviće pre otmice nikad nisu videle i da nikakvog dogovora nije bilo, a ni da one nisu oprimile tursku veru.
- Kazaše nam po jedno tursko ime, koje mi nismo ni upamtile. No, mi znamo da je nama ime jednoj Miljkana, a drugoj Marija.
I tada vezir naredi Srbima da odvedu devojke sa sobom, da ove zadrže poklone što su od Vrenčevića dobile, a Osman-bega uhapse.
Hroničari su zabeležili da su „građani Srbi skakali od radosti kad su čuli šta su devojke izjavile, pa pohrliše da ih darivaju“ skupom odećom i obućom. Knez Miloš i kneginja Ljubica, kod kojih su devojke pri povratku u Mozgov odvedene, takođe su ih bogato nagradili, a Miloš je posebnim pismom pohvalio Beograđane zbog „čelovjekoljublja“.
Po bratu Jevremu knez je Husein-paši poslao 25.000 groša i malo docnije još toliko preko Alekse Simića. Manje sume dobili su i drugi Turci uključeni u ovaj slučaj. Sve u svemu, blagajnu Kneževine Srbije ovaj je slučaj koštao preko 60.000 groš
Osman-beg Vrenčević nije dugo ležao u zatvoru, a i stariji brat je naprasno ozdravio, pa su se vratili u Leskovac.
Srbi su pokazali da se Turaka ne boje, pa im je tri-četiri meseca kasnije Otomansko carstvo, uplašeno mogućom eksplozijom nasilja, vratilo nahije koje je od njih oslobodio Karađorđe i koje su im pripadale.
Momčilo Petrović