STRATEŠKI TOKOVI: Tramp i Si Đinping
Verovatno je odgovor negde na sredini jer bez velikih ljudi ni pomenute strukture ne bi umele da nađu rešenja za razne probleme već bi bauljale u mraku. Donald Tramp je najbolji primer prethodne teze jer je on uspeo da iskoristi i politički zaokruži nezadovoljstvo američke radničke klase postajući, evo, već drugi put predsednik, dovodeći se u poziciju da promeni i čitavu američku politiku i društvo. Uspeo u tome ili ne, Tramp je već značajna istorijska ličnost i jedan od istorijskih američkih predsednika poput Linkolna, Ruzvelta, Kenedija, Niksona ili Regana. Formula uspeha, kao i propasti država i nacija, zapravo je jednostavna - oni koji imaju više velikih ljudi koji mogu da „naštimaju“ strukture pobeđuju, dok oni koji ih nemaju propadaju. Stoga se svaka država, nacija i društvo trude da takve ljude pronađu i postave gde treba, a tek to majstorski rade najveće nacije poput američke, kineske ili ruske, pa stoga nije slučajno što su trenutno na čelu tih nacija pravi titani - Tramp, Si Đinping i Putin - a u tome je i tajna Trampovih izbornih pobeda jer se pred Putina i Sija nisu mogle poslati Hilari Klinton ili Kamala Haris.
I sad ovi titani pod budnim okom njihovih unutrašnjih struktura treba da vide šta da rade jedni s drugima kako bi i zaštitili interese svojih država, ali i poveli računa o širem svetskom kontekstu kako ne bi preterali i oterali čitav svet do đavola, za šta samo njih trojica na čitavom svetu imaju poluge i dugmiće. Pa smo od početka drugog Trampovog mandata imali niz kontakata između ove trojice titana, što putem telefona, što uživo, te su neki od njih bili srećniji, a neki manje srećni. Tako je poslednji telefonski kontakt između Trampa i Putina otišao u nepovrat jer nije rezultirao i sastankom uživo, jer je njihov nesuđeni sastanak u Budimpešti privremeno otkazan, pri čemu je američka strana prva rekla da on u postojećim strateškim okolnostima nema smisla i moglo joj se.
No, ako Amerikanci mogu da otkažu, makar za tren (jer sastaće se već oni), sastanak Rusima, to ne mogu da urade Kinezima koji su, uz dužno poštovanje braći Rusima, jedini koji stoje s njima rame uz rame u ukupnom kvantumu ekonomske, vojne i „meke“ moći. To znači da ako Tramp ili Si i njihove strukture izraze želju da se titani vide uživo, onda druga strana to ne odbija, osim ako baš nije reč o nekoj brljotini kao kad je onomad Nensi Pelosi zalutala na Tajvan.
Tako su se Tramp i Si sastali prošlog četvrtka u Južnoj Koreji i prodiskutovali o onim lakšim temama, dok u one preteške uopšte nisu ni zalazili, jer to se u postojećoj zapaljivoj svetskoj situaciji ne radi direktno. Sklopili su niz sitnijih dogovora u sitnom roku važenja, uključujući američko pristajanje na smanjenje prethodno uvedenih astronomskih tarifa na neke kineske proizvode, kao i kinesko pristajanje da stave moratorijum na ograničenja izvoza retkih minerala u Ameriku, kao i da Kinezi pazare američku soju u malo većim količinama, jer su i tu počeli da im lupaju rampu. Sve u svemu, skinule su se tu neke rampe sa obe strane, ali ovo nije mir, nego primirje, pa će ova dva titana, makar dok je Tramp na titanskom mestu, nastaviti da balansiraju između onoga što bi hteli i onoga što je realno.
Jer na kraju krajeva, njih dvojica i njihove strukture su jedini istinski gospodari sveta u kojem živimo, dok se svi ostali upinju tek da prežive i udahnu.