FAMOZNO: POSTSAJAMSKA HRONIKA
Pokazalo se da me istraživačko-novinarski instinkt nije prevario. Imalo je na Sajmu štošta da se vidi, ali ništa (ili gotovo ništa) od onog što sam video nije bilo dobro. Ali polako, sve po redu.
Čim sam prošao sajamsku đumrukanu, video sam da su sajamski parkinzi - koji su inače puni ko oko - poluprazni, a da sajamskim stazama i bogazima prolazi veoma malo posetilaca. Što je moju neznatnost - kojoj su gužve i parkinzi teška muka duhu - u prvi mah obradovalo, da bi se ista ta neznatnost brzo uverila da i odsustvo gužve može biti muka duhu. Kao što je i bila. Kao što ću i opisati.
Potrefilo se da sam u Halu 1 zakoračio na samom početku šesnaestominutnog „odavanja pošte stradalima pod nadstrešnicom“. I ja sam zastao na centralnim basamacima, pogledao uokolo i ustanovio da na svim štandovima - i državnim i antidržavnim i neutralnim - svi stoje pogruženi, osim vojvode Šešelja, koji je - ugledah ga krajičkom desnog oka - sedeo kano klisurine na prestolu njegovog carstvija sajamskoga.
Ni ja nisam dugo stajao, minut-dva, ne duže. E evo zašto, što reko Blic. Iz istog razloga zbog koga osamdesetih godina prošlog veka u dane četvrtih majeva nisam zastajao kad bi se u - 14.05 h (čini mi se) - oglasile sirene, da zaustavljanjem tadašnje cele Jugoslavije obeleže dan Smrti najvećeg sina svih našeg naroda i narodnosti.
Osećam, štaviše, popriličnu odbojnost prema komemorativnim ritualima koji nemaju uporišta ni u religioznim ni u sekularnim tradicijama i koji - garantujem za tačnost ove informacije - nisu smišljeni da bi se javno (i masovno) žalilo, nego da bi se „tamo gde treba“ videlo (i registrovalo) ko ne žali, tj. ko ne zastaje. To vam je - stotinama sam to puta napisao - politička eksploatacija mrtvih. Stari srpski zanat.
No, dobro, bacio sam pogled sa amvona centralnih sajamskih basamaka i ustanovio da u Hali 1 nema više od, da kažemo, tristapedesetak ljudi, od kojih su svi - i posle završetka odavanja pošte - izgledali ožalošćeno, tačnije bi bilo reči popišano, a najtačnije posrano.
A i ja sam se - da l’ iz solidranosti, da l’ zato što drugačije nisam mogao - osećao dibidus posrano. Prizor koji sam video u Hali 1 - štandovi izdavača koji ne rade obmotani plastičnom folijom, pusti, zaludni štandovi izdavača koji rade, pokunjeni prodavci i posetioci, podsetio me je na nešto što sam nekada davno video, ali trebalo mi je neko vreme da se setim šta je to bilo.
Bio je to prizor opustošenosti koju sam davnih dana video kad je - zbog nekog remonta - ispražnjeno akumulaciono jezero HE Bajina Bašta. Hala 1 je bila - a bojim se da će zadugo ostati - slika Srbije iz koje je ispražnjen smisao.