Nema droge, a ni žene koju nije probao: Detinjstvo mu obeležila tragedija, a ni pod stare dane nije se skrasio
Na današnji dan pre devet godina preminuo je Leonard Koen, umetnik čije su pesme i stihovi zauvek promenili granicu između poezije i muzike. Njegov duboki glas, jednostavni akordi i reči natopljene melanhonijom učinili su ga jednim od najuticajnijih kantautora 20. veka.
Detinjstvo u senkama i svetlu tradicije
Koen je rođen 21. septembra 1934. u Montrealu, u imućnoj jevrejskoj porodici. Majka Maša, poreklom iz Litvanije, bila je muzički nadarena i prenela mu ljubav prema pesmi, dok je otac Nejtan, trgovac odećom poljskog porekla, u njegov život uneo red i odgovornost.
U galeriji pogledajte fotografije Leonarda Koena:
Porodična tradicija bila je duboko ukorenjena u judaizmu — mali Leonard često je posmatrao obrede iz trećeg reda sinagoge, upijajući tonove i molitve. Ipak, idilu detinjstva narušili su najpre strašni izveštaji o Holokaustu, a potom i očeva smrt, kada je imao samo devet godina.
Govorio je da se u mladosti borio s nesigurnošću — naročito zbog visine. U cipele je, navodno, stavljao papirne maramice ne bi li delovao viši. Sve dok nije otkrio gitaru. Jedan španski učitelj pokazao mu je akorde i uputio ga ka poeziji Federika Garsije Lorke, koja će ga pratiti celog života.
- Ponaša se kao da je mnogo viši nego što zbilja jeste, rekla je kasnije jedna osamnaestogodišnjakinja, napuštajući njegovu hotelsku sobu — komentar koji kao da savršeno oslikava Koenovu harizmu.
Od poezije do gitare – put do umetnosti
Prvi bend osnovao je još u srednjoj školi. Iako su mu rane zbirke poezije donele priznanja, finansijski uspeh bio je skroman — 1959. dobio je stipendiju od 2.000 dolara, koju je iskoristio za putovanje po Evropi.
Na grčkom ostrvu Hidra pronašao je svoj mir. Tamo je kupio staru kamenu kuću bez struje i vode za 1.500 dolara. Živeo je skromno, uz bocu rakije i pesme koje je svakodnevno zapisivao.
- Tiraži su bili mali, novac nikakav i očigledno sam morao početi da radim nešto drugo. Zato sam se uputio u Nešvil... Sad mi se to, gledano unazad, čini kao vrhunac ludosti, rekao je kasnije Koen.
U Nešvilu nije postao gitarista, ali ga je put odveo do Njujorka — u čuveni Hotel Čelsi, središte boemske umetničke scene, gde su se okupljali Džek Keruak, Endi Vorhol i mnogi drugi.
- Bila su to opasna vremena kad nisi smeo da pojedeš čips na zabavi jer je, možda, posut drogom... Jednom sam u hotelu gricnuo malo čipsa i četiri dana nisam mogao pronaći svoju sobu, prisećao se duhovito.
Prvi uspesi i rođenje muzičke legende
Sudbonosni trenutak došao je kada je pevačica Džudi Kolins čula pesmu "Suzanne". Odmah ju je snimila i pozvala Koena da nastupi s njom na koncertu protiv rata u Vijetnamu 1967. godine. On je, preplašen, pobegao sa bine, ali ga je Džudi vratila — publika ga je dočekala ovacijama.
Ubrzo je objavio prvi album Songs of Leonard Cohen, koji mu je doneo kultni status i prijateljstvo s Bobom Dilanom, Džoan Baez i Džimijem Hendriksom. Sledeći albumi – Songs from a Room, Songs of Love and Hate i New Skin for the Old Ceremony – učvrstili su njegovu reputaciju.
Međutim, s pojavom disko muzike sedamdesetih, svet je na trenutak izgubio interesovanje za Koenovu melanholiju. On je, u svom maniru, to prokomentarisao:
- Pesimista je osoba koja očekuje da će početi kiša. A ja sam već pokisao do kože.
Povratak i borba sa senkama
Krajem osamdesetih ponovo je zasijao albumom I'm Your Man (1988), koji je otvorio novo poglavlje njegove karijere.
Uz uspeh su dolazile i poroci — cigarete, viski i lekovi. Sam je voleo da pretera u brojkama, govoreći o "500 tona viskija i milionima cigareta".
- Rekreacione, zavisničke ili farmaceutske, nema droge koju nisam probao... Najviše sam mrzeo prozak jer mi je potisnuo libido“, priznavao je, ne skrivajući ironiju. Umesto droge, ponekad je birao meditaciju, post i tišinu budističkih manastira.
Ljubavi koje su postale pesme
Na Hidri je upoznao norvešku manekenku Marijan Džensen, koja mu je postala dugogodišnja inspiracija. Njihova veza trajala je više od šest godina, između Grčke i Kanade, sve dok ga nije izgubila u vrtlogu njujorškog života. "So Long, Marianne" ostao je njegov muzički oproštaj.
Sledeće poglavlje donelo je kratku, ali burnu romansu s Dženis Džoplin, pretočenu u pesmu "Chelsea Hotel No. 2".
Njegov odnos sa Suzan Verdal, suprugom vajara Armanda Vajankurta, bio je platonski, ali joj je posvetio jednu od svojih najpoznatijih pesama — "Suzanne". Prijateljstvo s pevačicom Niko opisivao je kao susret s "najlepšom ženom koju je ikada video".
Kratko je bio i sa Džoni Mičel, koja je kasnije rekla: - Malo sam se razočarala kad sam videla da nije baš originalan, nego je mnogo toga pokupio od Lorke i Kamija.
Sedamdesetih je započeo vezu sa Suzan Elrod, tada devetnaestogodišnjom umetnicom, s kojom je dobio sina Adama i ćerku Lorku. Nikada se nisu venčali. "Kukavičluk i strah od braka" – tako je opisivao razlog. Nakon raskida i borbe za starateljstvo, u njegov život su ušle nove žene — fotografkinja Dominik Iserman i glumica Rebeka De Mornaj, kojoj je posvetio album The Future.
Poslednje godine i tišina umetnika
U poznim godinama, Koen je živeo između Montreala i Los Anđelesa, u skromnom stanu iznad doma svoje ćerke Lorke. Zidovi su bili beli, podovi stari, nameštaj jednostavan. Nosio je odela "Armani", pio kafu i pisao svakog jutra. Okrunjen svim mogućim priznanjima, uključujući i Gremi za životno delo, živeo je povučeno i mirno.
- Kao da se podigla neka magla koja je prekrivala sve. I osećam veliko olakšanje što više ne moram brinuti oko toga jesam li srećan, rekao je pred kraj života.
Leonard Koen je otišao tiho, ali njegova poezija i glas i dalje odzvanjaju svetom. Bio je pesnik koji je razumeo tugu, ali je znao i da iz nje napravi muziku.
Pogledajte video: Čuvena holivudska glumica posetila Zlatibor