Autorski tekst prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića za Kurir: Kako je srpski vojnik svojom pobedom doneo mir svetu i što je moj deda stvorio Jugoslaviju
"Na svetu nema svetije dužnosti nego što je odbrana svoje domovine, svoje nacije i vere, odbrana svoga ognjišta, svojih starih i nejakih. Stoga, s verom u Boga, u njegovu pravdu i milost, pođimo napred uvereni u pobedu i ukrasimo naše zastave novim lovorikama, jer je na tim zastavama proviđenje ispisalo danas jasnije nego ikad naš ratni poklič: 'U boj za slobodu i nezavisnost srpskog naroda! Živela Srbija! Živela moja dična vojska!'"
Uoči početka Velikog rata, 22. jula 1914, moj deda, u to vreme Nj. k. v. regent Aleksandar, vrhovni komandant vojske Kraljevine Srbije, kasnije Nj. k. v. kralj Aleksandar I, izdao je naredbu našim trupama u kojoj su bili ispisani i ovi redovi. Kroz sve nedaće i stradanja naši preci su, nošeni ovim rečima u borbi i golgoti, ostali verni idealima viteške borbe, gde je čojstvo podjednako bitno kao i junaštvo.
Jedanaesti novembar 1918. godine - dan kada je potpisivanjem primirja u železničkom vagonu u Kompijenu okončan Prvi svetski rat, tada poznat kao Veliki rat - najstrašniji i najrazorniji sukob koji je čovečanstvo do tog doba poznavalo.
Kao i mnogi pre njega, i ovaj rat je počeo iz pohlepe moćnih da postanu još moćniji, iz želje velikih da postanu još veći. Tražio se samo povod da se pokrene ogromna mašinerija uništenja. Nemačka je želela veći udeo u kolonijalnim posedima, Austrougarska je težila ka Balkanu, ka mostu između Evrope i Istoka.
Na tom putu joj je stajala teritorijalno mala, ali ponosom u svoju slobodu velika Kraljevina Srbija - spremna da brani svoju slobodu i svoje pravo da samostalno kroji svoju sudbinu pod krunom svog kralja, mog pradede, Petra I Karađorđevića.
Dovoljna je bila jedna varnica da zapali požar neslućenih razmera. Pucanj u Sarajevu postao je startni signal za katastrofu koja je zahvatila čitav svet. Srbija, iscrpljena nakon dva balkanska rata, uložila je sve napore da izbegne sukob s daleko nadmoćnijom silom. Prihvatila je gotovo sve uslove ponižavajućeg ultimatuma, osim onog koji je gazio njen suverenitet. Ali i da je sve prihvatila - rat bi opet usledio. U Beču je već odavno bila doneta odluka: "Srbija mora umreti!"
Srpski vojnik je pokazao da taj plan neće biti ostvaren. Hrabro je stao u odbranu otadžbine, porazio nadmenog zavojevača i pokazao svetu da je moguće ostati čovek i u najstrašnijem vihoru rata. Suočeni sa zločinima koji su prevazilazili granice ljudskog poimanja, naši vojnici nisu posegli za osvetom. Prema zarobljenicima su se odnosili sa čovečnošću i poštovanjem - ne zato što su morali, već zato što su znali da time brane svoju čast, veru, ime i slavu predaka.
Zato je Evropa gledala s divljenjem u te srpske "gedže" u pocepanim šinjelima, koji su junaštvom i plemenitošću osvojili poštovanje sveta. Rudolf Arčibald Rajs im je zaveštao svoje srce, a maršal Franše d'Epere o njima je rekao:
"Ko su ti junaci koji mogu da se podiče da su zaslužili jedno od najvećih vojničkih odlikovanja u svetu? To su seljaci, skoro svi; tvrdi na muci, trezveni, skromni, nesalomljivi, to su ljudi slobodni, gordi na svoju rasu i gospodari svojih njiva... Ali došao je rat. I evo kako su se, namah okupljeni oko svoga kralja i svoje zastave za slobodu zemlje, ti seljaci bez napora pretvorili u vojnike najhrabrije, najistrajnije, najbolje od svih.
To su te sjajne trupe, stvorene od izdržljivosti i poleta, zbog kojih sam ja gord što sam ih vodio, rame uz rame s vojnicima Francuske, u pobedonosnu slobodu njihove otadžbine..."
Ono što je trebalo da bude "brza balkanska kampanja" pretvorilo se u svetsku katastrofu. Samo nešto više od mesec dana posle atentata u Sarajevu cela Evropa je gorela u plamenu rata koji se proširio i na druge kontinente. Niko nije mogao ni slutiti da će trajati toliko dugo i odneti toliko života. Prvi put su na bojištu korišćeni avioni, tenkovi i otrovni gasovi. Frontovi su se mesecima pomerali jedva za koji metar, dok su u rovovima umirali milioni. Beznađe je zavladalo svetom - sve dok se nije dogodilo čudo.
Srpska vojska, koja je na samom početku rata, 1914. godine, slavila blistave pobede na Ceru i Kolubari, pritisnuta neprijateljem sa svih strana i izmučena bolestima, morala je 1915. da napusti zemlju i pođe u golgotu kroz Albaniju. Taj put stradanja i smrti završio se na obalama Jonskog mora, gde su preživeli pod vođstvom kralja Petra i regenta Aleksandra našli spas. Na pristaništu, dok je pratio ukrcavanje trupa, moj deda je rekao:
"Ja ću ovde ostati da pratim ukrcavanje trupa i izbeglica. I kad poslednji moj vojnik bude ukrcan, onda će doći red i na mene. Tada ću ja krenuti, pre - ne! Ja ću biti poslednji koji napušta otadžbinu!"
Poslati su izmučeni ostaci slavne vojske na oporavak na Krf, Vido i druga grčka ostrva, ali za mnoge je bilo prekasno - oni koji nisu izdržali muke spušteni su, "ti prometeji nade, apostoli jada", na večni počinak u dubine plave grobnice. I danas odjekuju reči velikog pesnika Milutina Bojića: "Stojte galije carske, sputajte krme moćne, gazite tihim hodom; opelo gordo držim, u doba jeze noćne, nad ovom svetom vodom..."
Posle golgote došao je Vaskrs. Oporavljeni vojnici Kraljevine Srbije opet su bili spremni da udare na neprijatelja! Savezničke sile nisu želele da otvaraju novi front u Evropi, smatrali su da su Zapadni i Istočni front, kao i front na Alpima dovoljni i želeli su da naše vojnike pošalju tamo kao ispomoć svojim trupama.
Međutim, regent Aleksandar nije želeo da svoje ratnike vidi kako krvare na tuđoj zemlji u uzaludnim rovovskim bitkama koje su trajale unedogled. Usledile su njegove posete Italiji, Francuskoj i Britaniji, gde su ga hiljade ljudi na ulicama dočekale kao heroja. Uspeo je svojim uticajem da ubedi saveznike da se otvori još jedan front - Solunski. A s tog fronta se nazirala i Srbija...
Sa ovog fronta su naši preci septembra 1918. jurnuli u svoju otadžbinu. Jurnuli, i više ih niko nije mogao zaustaviti, nošeni rečima vojvode Živojina Mišića iz naredbe od 13. septembra 1918: "U smrt, samo ne stajte! S nepokolebljivom verom i nadom, junaci, napred u otadžbinu!"
"Ovo je kraj svih nas!", rekao je bugarski kralj Ferdinand tih dana, da bi mu to potvrdio i nemački car Vilhelm II u telegramu oktobra 1918: "Šezdeset dve hiljade srpskih vojnika odlučilo je rat. SRAMOTA!"
I bio je i kraj i sramota, ali samo za one koji su svojim imperijalizmom i doneli zlo rata celom svetu! A ostatku sveta srpski vojnik je svojom pobedom doneo dugo očekivani mir! I dalje neokaljanog obraza, s teškim ranama, prepolovljenim stanovništvom, uništenom zemljom... Uništenom, ali opet slobodnom!
Kao rezultat pobede u ratu, Kraljevina Srbija je ostvarila svoj ratni cilj, definisan Niškom i Krfskom deklaracijom - formiranje zajedničke države Južnih Slovena. To je nešto što se i dan-danas spočitava mom pretku, Aleksandru I, kao veliki "greh", ali moj deda je samo ostvario ono o čemu su mnogi pre njega sanjali. Premalo je mesta da se analizira i tajni Londonski ugovor, kojim su saveznici trgovali delovima naših teritorija, po kom bismo dobili mnogo manje i ogroman deo pripadnika našeg naroda bi ostao daleko od matice...
Da je Aleksandar I zanemario volju iskazanu u navedenim deklaracijama, da je prenebregnuo sve istorijske težnje koje su postojale tokom decenija pre njega i da je postupio samovoljno, onda bi zaista i bio apsolutista kakvim ga protivnici optužuju da je bio.
Ali kralj je bio ustavni vladar i uradio je onako kako je jedino mogao i morao, slušajući volju narodnog predstavništva. Formirana je država, jedina moguća u kojoj su svi Srbi bili pod jednim krovom, i živeli su zajedno sa svojim komšijama drugih vera i nacionalnosti. To što ta država, kao jedna velika zamisao, nije uspela da preživi, krivica je drugih, a ne Aleksandra I.
Danas, na Dan primirja i konačne pobede u Velikom ratu, s ponosom se sećamo naših predaka, odvažnih i hrabrih vojnika Kraljevine Srbije koji su dali glavni doprinos pobedi saveznika. Ti vitezovi našeg naroda bili su odlučni da brane svoju zemlju, svoj narod i svoju slobodu. I da za nju polože i najveću žrtvu.
Sećajući se onih koji su našoj zemlji doneli slobodu, a koji su se posle četiri godine bitaka i stradanja pobedonosno vratili u Srbiju, nikada ne smemo zaboraviti ni one koji su pali. Jer cena pobede je bila veoma visoka - srpske žrtve su izbrojane na više od 450.000 vojnika i 650.000 civila, a zemlju su opustošile i razorile okupatorske snage.
Svojim stradanjem naši preci su nam ostavili najveći zavet - slobodnu Srbiju. Za njenu slobodu, za njeno časno ime, dali su svoje živote! Neka im je večan pomen i hvala!