Što bolje, to bolje
Medije mahom negativni događaji pokreću, daju im snagu, vidljivost, klikove i šer, i to je usud modernog doba. Ono što nekako ostaje po strani je solidarnost i iskreno saosećanje sa žrtvama, kao i jačanje institucija koje ispravljaju nejednakosti.
Tragedija u Tuzli, u susednoj Bosni i Hercegovini, gde je u požaru stradalo 15 starijih ljudi smeštenih u dom, koji je trebalo da im bude utočište, brutalno nas je podsetila na nešto što se često zaboravlja: briga o starijima nije samo socijalna politika, nego i pitanje ljudskih prava.
Srbija je uputila saučešće porodicama žrtava i ponudila pomoć i time pokazala solidarnost i brigu o susedima, iako i sama već godinu dana u situaciji u kojoj iz regiona ne stiže mnogo podrške našim institucijama, već više navijanje i jaka politizacija nakon tragedije u Novom Sadu.
Važna je solidarnost, ali dovoljna nije. Ona mora postati trajno opredeljenje u ulaganjima, u propisima, u nadzoru, u poštovanju dostojanstva starijih, jer stari nisu statistika, oni su temelj ove zemlje.
Upravo otvaranje klastera 3, koje je najavljeno za Srbiju negde krajem ove godine je ključ. On obuhvata značajne oblasti, a jedna od njih su socijalna prava, zapošljavanje i socijalna inkluzija. Kroz njega, pod lupu se stavlja i način na koji država brine o starijima, ali se otvara i prostor za zajednička ulaganja iz EU fondova i poboljšanje života starijih, ugroženijih. Na sve to se naslanja i ujdurma iz Skupštine, gde je, kako mediji javljaju, četvoro članova Saveta REM, iznenada podnelo ostavku bez konsultacija sa EU. Saznajemo da su to učinili u znak protesta zbog toga što nije okončan izbor 9. člana, već samo osmog. Činjenica je da je i postupak za izbor ovog člana započeo i rokovi ističu negde krajem novembra, kad će se i u Skupštini o tome glasati, pa se baca senka i na tu odluku o ostavkama.
Kako još uvek nije jasno da li su samo najavili podnošenje ostavki u medijima, ili su ih zapravo podneli, možda se ipak na kraju neće opstruirati otvaranje klastera 3, oko koga se obrću i ova prava o kojima vam pišem.
Ovde nam treba i napuštanje principa koji poodavno vidimo, što gore, to bolje, uz uvođenje alternative koja je više u duhu solidarnosti, što bolje - to bolje.
Kako bi zaista bilo bolje, pored otvaranja svih poglavlja u pregovorima sa EU, sa jedne strane, svaka od zemalja Zapadnog Balkana mora usklađivati politike, ali mora i raditi na prepoznavanju problema marginalizacije starih, njihovog neretkog isključivanja iz društva. EU se u ovoj oblasti oslanja na svoje acquis communautaire iz socijalne politike, pre svega na Povelju EU o osnovnim pravima, koja u članu 21 jasno kaže da „Unija priznaje i poštuje pravo starijih da žive dostojanstveno i nezavisno i da učestvuju u društvenom životu“.
Sa druge strane, Savet Evrope već decenijama postavlja standarde koje zemlje članice treba da slede. Revidirana Evropska socijalna povelja obavezuje države da starijima obezbede „adekvatan prihod, zaštitu zdravlja, dostojanstven smeštaj i autonomiju“. Tu je i posebna preporuka Saveta Evrope o promociji ljudskih prava starijih osoba, koja upozorava upravo na opasnost od zanemarivanja u institucijama, ono što je Tuzla na najtragičniji način pokazala. Ne treba zaboraviti ni sličnu tragediju u staračkom domu u Srbiji.
Zbog svega toga ova tragedija u Tuzli nas podseća da starost nije teret, nego test, test zrelosti jedne države i njene sposobnosti da zaštiti dostojanstvo svakog pojedinca. Podseća nas da solidarnost mora postati praksa, ne reakcija, i da je evropski put upravo onaj koji vodi ka većoj zaštiti onih koji nemaju glas.
Na kraju, društvo i institucije se ne mere po obećanjima, nego po tome kako sistem brine o svima, ali i po tome kako pojedinac brine o svojim roditeljima, svima onima koji više ne mogu da trče, ali su nekada trčali za sve nas i oko nas.