STRAST Veži me, molim te!
Bio sam ubeđen da je Mila Rejka Japanka. Njena odeća, tetovaže i umetnost kojom se bavi - kinbaku, autentično su japanske. Kinbaku je fizičko vezivanje uglavnom emotivno već „svezanih“ ljubavnih partnera i njihovo dizanje u nebesa, to jest vešanje o plafon - vešto, oprezno i posvećeno, kako bi mogli ne samo da prežive već i da požele da ponovo, po mogućstvu što pre, budu okačeni o plafon. Japanci ovo smatraju posebnim spojem veštine i umetnosti. Neobično je to što je duboko poznavanje tradicionalne japanske umetnosti vezivanja postigla jedna Australijanka...
Nisam bio pripremljen za ono što me očekuje kad sam je upoznao, a ponajmanje na to da ću uskoro dobiti ponudu koju je teško (ne) prihvatiti: da me, kad god poželim, sa zadovoljstvom veže da visim okačen o luster.
U kontakt smo stupili preko interneta, a upoznali smo se jedne večeri u Osaki, u noćnom klubu koji je ona izabrala. Stigao sam nešto ranije i imao šta da vidim. Pored visokog stola s barskim stolicama stoji ogroman srebrni muški polni organ, veći od mene, stola i stolica zajedno. Stona lampa ima najneobičniji držač koji sam u životu video: provokativne ženske noge u pocepanim najlonkama. Gde god da pogledam, vidim minijaturne pogrebne kovčege ili faluse. Čak su i sijalice u obliku napumpanih usana.
Munje iz grudi
Na ogromnom fluorescentnom panou iz grudi jedne dame sevaju munje, a kraj nje stoji starinski telefon od stotinu leta. Raznovrsna pića poređana su po baru, iznad kojeg visi ženski donji veš na kojem su nacrtane oči...
Akt erotskog vezivanja je veoma zastupljen fetiš širom sveta, a ima i bogatu istoriju. U Japanu smatraju da potiče iz Edo perioda (17-19. vek), ali ga je tek početkom dvadesetog veka proslavio Seju Ito (1882-1961), kog nazivaju ocem modernog kinbakua. On je bio slikar zadubljen u proučavanje „umetnosti vezivanja zatvorenika“. Te tehnike je primenio na svojoj supruzi, koju je bremenitu vezivao da naglavačke visi s plafona. U toj pozi mu je bila model za posve neobična slikarska dela, koja su, naravno, odmah bila cenzurisana, ali su ubrzo dobila i značajne nagrade jer su, mora se priznati, iskaz jedinstvenog umetničkog izraza i ozbiljne crtačke veštine.
Kinbaku je reč koja se piše sa dva znaka japanskog pisma: jedan označava vezivanje, a drugi strogoću, ali i sputanost, teskobu. „Lepota potpune kontrole i potpune predaje“ - tako se u raznim japanskim novinskim oglasima nudi ova vrsta usluga.
„Za nekoga je kinbaku strast, za nekoga umetnost“, kaže mi Mila Rejka. Za nju je oboje, i više od toga: stil života. Već četrnaest godina živi u Japanu, a za kinbaku je saznala u - Amsterdamu.
„U maloj knjižari slučajno mi se u rukama našla knjižica nemačkog autora o vezivanju kao umetnosti. Kad sam shvatila da sam pola knjige pročitala stojeći, odlučila sam da je kupim. O tome tada ništa nije moglo da se nađe na internetu. Ubrzo sam došla u Japan, gde postoje ‘baze vezivanja’ - restorančići, barovi koji su namenski napravljeni za okupljanje zaljubljenika u vezivanje. Takav je i ovaj u kojem sad sedimo...“
Čim je iskusila čari kinbakua, nije se više dvoumila - svoj život će posvetiti neobičnoj veštini. Ljubav na prvo vezivanje, moglo bi se reći.
„Potrebno je mnogo posvećenosti da stekneš status profesionalca. Pohađala sam škole u kojima se podučava vezivanje, išla na privatne časove kod starijih majstora... U početku sam zaradivala tako što sam prikazivala vezivanje u reklamama i znatiželjnicima ga predstavljala kao zabavu. No, već niz godina se ovim bavim znatno ozbiljnije“, a to znači - s vremenom je veština prerasla u umetnost, a umesto šou-programa, Mila sada drži zahtevna i cenjena predavanja.
Najednom uočih da je oklop ogromne kornjače na zidu premrežen kanapima uvezanim prema tradicionalnim kinbaku obrascima.
Odnos gospodara i roba, potpuna predaja potčinjene dominantnoj osobi budi duboke senzacije. Koreni su, naravno, u srednjovekovnom mučenju, ali je sve to dobilo seksualnu konotaciju i istančanu estetiku, objašnjava mi Mila.
Čak se i u borilačkim veštinama jasno vidi da su pokreti više od pukih udaraca, da imaju lepotu. Tako tokom vezivanja svaki pokret rukom, svako zatezanje kanapa i svaki čvor treba da odišu lepotom. Naravno, ovde govorimo o lepoti kao umetničkom doživljaju. Poznato je da estetika može biti i u negaciji, odnosno, možemo govoriti i o estetici bola i ružnog...“
Shvatio sam: kad visiš naglavačke, sav uvezan i sputan kanapima kao kakva savladana zver (a šta je drugo čovek?), ta scena treba da podstakne i estetski i erotski doživljaj.
Mila ističe da je čovek samo inteligentna životinja. Nagoni i strasti su u nama, ali u društvu mi smo uvek pod kontrolom. Kako je to napisao Bukovski, robovlasništvo nikad nije ukinuto, ono je samo prošireno da obuhvati svaku boju kože.
Vezivanje i podučavanje
„Zvuči paradoksalno, ali postati na trenutak rob u pravom smislu reči zapravo može biti oslobađajuće, jer se čovek na taj način rasterećuje svih presija, obaveza i drugih životnih stega. Vezivanje nam omogućava da osetimo primarne instinkte, da se poigramo dominacijom. Zato pojedini psiholozi vezivanje čak prepisuju kao terapiju. Naročito često je zastupljeno u lečenju depresije i anksioznosti. Meni nije prijatno da radim s takvim slučajevima, iako sam ih imala nekoliko... Ja ipak nisam terapeut, ja vezujem jer u tome uživam.“
Mila mi objašnjava kako vezivanje doprinosi spoznaji sopstvene senzualnosti i boljem upoznavanju sopstvenih čula. Zanimljiva je njena priča o istraživanju sopstvenog bića i nagona. Tvrdi da je o sebi mnogo saznala otkad se ovim bavi, a tek o drugima...
„Svog partnera ćeš dobro upoznati, u neslućenim dubinama, tek kad ga vežeš i okačiš o plafon ili kad on tebe tako zaveže“, tvrdi Mila.
Ne znam zašto, pred očima mi se pojavi scena kako u Beogradu ulazim u stan svojih roditelja i zatičem majku dok vezuje mog oca naglavačke za luster. Kad ih pitam šta to zaboga rade, ona mi mirnim tonom kaže: „Upoznajemo se.“
Ispijamo Mila i ja neka mlaka i pomalo bljutava japanska piva. Taman je razgovor postao zanimljiv, meni se ide u toalet. Trljao sam oči u neverici kad sam namesto slavine nad lavaboom spazio ogroman plastični muški polni organ koji treba pritisnuti da bi se oprale ruke. Odlučio sam da higijenu ipak ostavim za kasnije i vratio se razgovoru s Milom. Molim je da nastavi neobičnu priču o umetnosti vezivanja...
„Ja više volim da vezujem nego da budem vezana. Iznenadio bi se koliko ljudi je spremno da mnogo plati samo da budu čvrsto svezani i da vise naglavačke!
Uživam da držim predavanja, pa sam spojila dve strasti - vezivanje i podučavanje. Od toga pristojno živim“, dočarava mi Mila svoj neobični životni stil i opisuje kako voli da fizički potpuno sputa svoje studente, posmatrajući kako postaju nemoćni i u tome uživaju. Ali, ističe, to nije lak posao, čak je i fizički zahtevan. Prilično je naporno podići ili prevrnuti pedeset do osamdeset kila, koliko u proseku imaju njeni polaznici.
„Vezivanje može biti opasno, lako možeš nekog da povrediš ako pouzdano ne znaš šta radiš“, ističe Mila i priča o odnosu bezgraničnog poverenja koji se gradi između nje i svezanih učenika. Zanimljivo bi bilo prisustvovati davanju takvih lekcija, a možda još više - ispitima... Eh, šta su japanski časovi! Zamišljam jedan takav čas u Srbiji. Da li bi đaci pobegli ili pohrlili da budu vezani? Je li potpuna sputanost bolja od delimične, na redovnoj nastavi?
Pitam neobičnu profesorku ko radije dolazi na njene časove i ko više voli da bude svezan - muškarci ili žene?
„Tradicionalna uloga žena u društvu učinila je da se osećaju potlačenim, pa se u tom smeru razvila i njihova seksualnost, tako da one mahom dolaze sa željom da budu svezane, dok bi muškarci da uče kako da vezuju... Kod zaljubljenih parova uglavnom muškarac vezuje ženu. Kada posle izvesnog vremena promene uloge, ispostavi se da i muškarci i te kako uživaju da vise s plafona! Na fotografijama koje promovišu našu veštinu i umetnost gotovo uvek su prikazane žene. To je možda zato što i žene i muškarci više vole da vide svezanu ženu. Verovatno zato što smo navikli da su muškarci dominantni“, objašnjava Mila, naglašavajući da ima i parova koji su takozvani svič, promenljivi, tj. čas žena muža obesi naglavačke, čas on nju.
Njeno iskustvo drastično je drugačije od statistike koju je objavio Naučni institut za proučavanje seksa, pola i reprodukcije Kinzi iz Indijane (SAD). Naučnici su utvrdili da u proseku 12 odsto žena i čak 22 odsto muškaraca erotski uzbuđuje da budu malo (ili malo više) privezani. Često oni koji su u životu dominantni, tvrde istraživanja, u seksualnim odnosima vole da budu podređeni, pa čak i poniženi.
Kroz istoriju su muškarci više vezivali žene, tvrdi Mila, ili barem muškarci žele da se tako misli. No, u moderno doba se brišu mnoge razlike, pa i razlike između polova.
„Muškarci osećaju društveni pritisak, naročito pritisak suprotnog pola, uporno očekivanje da uvek budu snažni. Ali lepo je katkad prepustiti drugome svu kontrolu. Često uočavam da je muškarcu pravo olakšanje kad preuzme ulogu roba“, ističe Mila značaj vezivanja kao privremenog oslobođenja od nevidljivog ropstva svakodnevnog života.
Razgovaramo o dominaciji, a ja se setih kako je u Starom Rimu bio dozvoljen homoseksualizam - ali samo ukoliko je Rimljanin u tom odnosu dominantan. U suprotnom, sledila je zatvorska kazna.
„Suprotnosti se prožimaju, svuda je prisutan koncept dualnosti jin i jang“, kaže mi Mila, koja je upravo ovu temu mnogo proučavala.
„Muški i ženski aspekti treba da su u određenom balansu u svakom čoveku, premda nas razna svakodnevna ograničenja i predrasude sprečavaju da ostvarimo taj balans, koji je, uzgred da kažem, kod svakog čoveka različit.“
Mila je uverena da čovek koji s plafona visi naglavačke, kako god to izgledalo posmatraču, lakše postiže unutrašnji balans nego u haosu modernog društva. Kao prava Japanka, ona veoma poštuje svoje učitelje i često ih pominje na predavanjima.
„Časove uvek držim jedan na jedan“, odgovara na moje pitanje kako izvodi svoju neobičnu i uzbudljivu nastavu. „Koriste se kanapi dužine šest do osam metara za Japance, dok za Evropljane, koji su krupnije građe, moraju biti malo duži, sedam do osam metara. Obično su od konoplje ili lana, mogu biti i pamučni, kao i od raznih drugih materijala, ali moraju biti mekani.“
Opasna profesorka ume da me sveže tako da sa svakim udahom osetim malo bola i ograničenosti sopstvenog daha i, tvrdi, duha. Zna da mi tako pažljivo sputa ruke na leđima da bi joj i srednjovekovni inkvizitori pozavideli. Objašnjava mi da nije lako naučiti kako da se osoba pripremi za vezivanje, kako namazati telo i spremiti kanape da bi se glatko sljubili s telom... Sve izgleda jednostavno, ali je zapravo veoma kompleksno i zahteva razrađen osećaj u rukama.
„Mojim polaznicima uvek savetujem da vežbaju kod kuće, a zadajem im i domaće zadatke. Nije dovoljno da dođeš na čas i onda ne radiš ništa do sledećeg predavanja. Ne, treba što više da vežbaš!“, ističe Mila.
Postavljanje kanapa budi čula
Zamišljam kako kao njen najbolji učenik vredno odrađujem domaći zadatak - vezujem ženu, decu, komšije, jer jedino tako bi se baš brzo usavršio i dobio najvišu ocenu kod učiteljice. Zbilja, kako bi reagovali ljudi iz moje okoline kad bih im predložio da ih malo privežem? Ima ih koji su to i te kako zaslužili.
„Mnogi polaznici dođu sa očekivanjem da će ovu veštinu začas savladati, da će lako naučiti kako da vežu čvor i prebace kanap preko grudi ili nogu. I u pravu su - vezivanje jeste jednostavno, radi se po obrascima, ali pripreme su veoma komplikovane. Recimo, važno je znati kako se telo pridržava, kako se njime upravlja u prostoru kad nije i kad jeste vezano, kad leži, sedi ili visi. Sve je to drugačije i zavisi od tipa tela, kao i dela tela na kojem se radi, što znači da treba dobro poznavati čovekovu anatomiju. Svaki dodir bilo kog mišića izaziva različita osećanja vezane osobe“, govori Mila u dahu, a ja slušam zadivljen njenim znanjem i strašću.
Postavljanje kanapa je osmišljeno tako da budi čula, odnosno svaki trzaj, prevlačenje i zatezanje kanapa preko tela treba da izazovu određenu senzaciju. Važno je da pritisak na različite delove tela bude ujednačen. Mila mi objašnjava da kanapi moraju da prate pravac mišića u telu. Ako se postave drugačije, mišići će biti napeti i pružaće otpor vezivanju.
„Napet mišić izaziva refleksne reakcije, nad kojima osoba nema kontrolu. Nekada pritisneš jedan mišić, a drugi deo tela počne da se trese i pomera. Možeš da kažeš i stotinu puta čoveku da se opusti, on prosto ne može, postoji nešto u telu što mu remeti mir“, objašnjava Mila, a ja se mislim da to što ne može da se opusti i nije previše čudno kad je čovek vezan i okrenut naglavačke.
Treba uspostaviti delikatan balans, cilj je da telo bude opušteno, ali i zategnuto na pravi način.
„Tvojim mišićima i refleksima moram ja da upravljam, da ih poznajem, predvidim njihove reakcije i umirim ih ili pak rasplamsam, zavisi šta u trenutku želim da postignem. Mora da bude i uzbuđenja i bola, ali ni premalo ni previše, to je tanana igra s vatrom. Telo treba u potpunosti da mi se preda, što nije jednostavno... Događa se da čovek upravo to želi, da za to pristojno plati, ali telo reaguje mimo njegove kontrole, pa zadatak bude veoma težak. Mi smo kontradiktorna bića, čini mi se da nekad bolje poznajemo sve oko sebe, čak i dubine svemira, nego sopstvene dubine“, zaključuje Mila, dodajući važno pojašnjenje: „Da se razumemo, mi nismo ‘mesari’ već kinbaku majstori, a majstorstvo je uvek u detaljima.“
Kaže da je naročito kod novih polaznika uzbuđenje veliko i da su opterećeni brigom kako će im biti tokom vezivanja (baš me čudi!), što njoj otežava posao.
„Cilj je da se vezana osoba u svakom trenutku oseća sigurnom, da se uspostavi pouzdan odnos potpunog poverenja i bezrezervne predaje. Poverenje, naravno, ne dobijam unapred, već ga stičem svojom veštinom, time što svakim pokretom jasno stavljam do znanja da tačno znam šta radim i šta moje radnje bude u čoveku koji mi spokojan visi s plafona... Ako i osećaš bol, treba u njemu da uživaš!“, poručuje mi Mila, a ja na to refleksno podigoh obrve, jer sam navikao da, ipak, uživam bez bola.
„Mogu da te mučim dok ne poželiš da mi se prepustiš, ali ja zapravo ne preuzimam kontrolu, nego je ti meni rado predaješ...“
Već mi je jasno da ona u svojoj „učionici“ stvara takvu atmosferu da ljudi jedva čekaju da se prepuste magiji njenog vezivanja.
Istinsko poverenje
Posle četrnaest godina provedenih u Japanu, Mila savršeno poznaje ne samo japanske tehnike vezivanja već i japanski jezik i njihovu kulturu. Pričamo o životu u Zemlji izlazećeg sunca, zemlji poznatoj po tome da teško prihvata strance...
„Kako znaš da su te Japanci prihvatili?“, pita me Mila i uz osmeh odgovara: „Kad dolaze kod tebe da ih svežeš.“
Brzo je uvidela da su razlike između evropskog i japanskog ponašanja zaista velike. Prvih godina najteže joj je bilo da shvati skrivena značenja u svakodnevnoj komunikaciji.
„Recimo, kad žele da ti kažu da nešto ne treba ti da uradiš, oni to neće kazati direktno, već će reći: To ne treba da bude urađeno. Često eliminišu lični element i nagoveštavaju stvari, a na tebi je da budeš dovoljno inteligentan i shvatiš poruku. Razumem frustraciju koju ovo izaziva kod stranaca, zbunjuje ih komunikacija u kojoj mnogo toga nije rečeno, zamaraju ih nagoveštaji između redova, a očekuje se da sve bude pravilno shvaćeno. Međutim, meni se to dopada, jer nas tera da budemo više usredsređeni jedni na druge. Ne očekujem da mi ti sve kažeš, na meni je da shvatim i ono što nećeš izgovoriti. Moram da znam kako razmišljaš, da te posmatram, da pratim neverbalnu komunikaciju, izraz lica, držanje i pokrete tela, sve u svemu - da te osetim“, objašnjava Mila, a ja se nadovezujem: „Pa i da te zavežem za plafon.“
Zatim razgovaramo o mestima na kojima se prikazuje kinbaku. Postoje kafići, ali i prave pozorišne scene s predstavama namenjeni znatiželjnicima. Predstave ili šou-programi često su interaktivni, pa uključuju i vezivanje ponekog gledaoca. Međutim, autentična japanska mesta za najbolje znalce i pasionirane učesnike skrivena su od očiju javnosti. Do njih se može dospeti samo po preporuci, lokacije i radno vreme kruže gradom od uha do uha među proverenim prijateljima... Mila mi obećava da će me sledeći put u Osaki odvesti na još neko od tih skrovitih mesta.
„Katkad tek što nekog sretneš, osetiš neverovatnu bliskost, kao što ima i onih s kojima se istinsko poverenje nikad ne uspostavi. Presudna je kompatibilnost energija kojima mi ne upravljamo. Evo, ja osećam da ti meni veruješ, zar ne?“, upita i dodirnu mi nežno ruku, dok je drugom rukom čeprkala po torbi. Izvukla je poveliko klupko kanapa, koji se polagano ali sigurno, kao zmija koja vijuga znajući odlično svoj pravac i cilj, brzo uspeo od mojih prstiju i šake ka mom laktu. Dok sam trepnuo, cela ruka mi je bila obmotana i sapeta užetom, a meni je to neobično prijalo.
Bezglasna konverzacija
„Kad si svezan, teče bezglasna konverzacija koju razumemo samo ti i ja“, šapnu mi Mila na uvo.
Ipak ne bih da ovaj razgovor nastavimo dok budem visio naglavačke uvezan u nerazlučivo klupko mesa i kanapa. Već je kasno, i vreme je da se rastanemo.
„Šta je kinbaku za tebe?“, pitam Milu.
„Šta je za tebe biti pisac? Na sva velika pitanja nema pravog odgovora. Nije važna definicija, već spoznaja. Kinbaku, baš kao i pisanje, jeste spoznaja... nas samih i prirode, mnogo toga između redova.“
Dok smo se grlili na rastanku, obećala je da će doći u Srbiju. Koga će u Beogradu svezati i obesiti o plafon, ostaje da se vidi.
Viktor Lazić