Čuveni španski pisac posetio Beograd: "Ni u jednoj zemlji van Španije moje knjige nisu tako dobro prihvaćene i voljene kao u Srbiji"
U utorak 9. decembra u organizaciji Kosmos izdavaštva, a u prostoru Kosmos knjižare u Sava Centru u Beogradu održano je veče sa piscemRodrigom Munjosom Aviom.
U ime Kosmos izdavaštva i Kosmos knjižare obratila se Milena Jovović, koja je istakla da čitaoci Munjosove knjige najčešće opisuju jednom rečenicom: „Knjige koje se brzo čitaju, a dugo pamte.“ Veče je vodila i moderirala Jovana Živanović, profesor i master španskog jezika i hispanskih književnosti, zahvaljujući kojoj je čitalačka publika upoznala dela Rodriga Munjosa Avie.
Sreća je centralna tema u romanima „Psihijatri, psiholozi i drugi bolesnici“ i „Prodavnica sreće“.
„Sreća je jedna tako prozaična reč danas. Današnje društvo nam je nameće kao imperativ i mi živimo pod konstantnim pritiskom da po svaku cenu moramo stalno da budemo srećni, zadovoljni i optimistični. Pritom, verujem da niko od nas i ne zna šta je zapravo sreća. Kako i možemo znati? To je apstraktan, neopipljiv pojam. Savremeno potrošačko društvo nas je ubedilo da sreća leži u konstantnom kupovanju, kupovanju i kupovanju. Gomilanju stvari, posedovanju stvari“, objasnjava pisac.
„Takođe, mislim da danas često dolazi do mešanja pojmova sreće i euforije. Prava sreća nije konstantno oduševljavanje i zadovoljstvo. Zaboravljamo da je sreća i odsustvo bola i tuge, koji su takođe normalan deo života i čoveka. Za mene, najveća sreća i nešto čemu bi trebalo da težimo jeste osećaj mira, jednostavna svest da smo dobro, da smo dobri takvi kakvi smo, sa ljudima koji nas okružuju i koji nam znače – da prihvatimo sebe i svoje okruženje takvo kakvo jeste, što naravno ne znači da ne treba da se trudimo, radimo, planiramo, stvaramo.“
Porodica kao ključni motiv u piščevim delima, porodica ne uvek u konvencionalnom smislu čini se kao početak, kraj, i osnova svega. Na pitanje da li to očigledno ukazuje na to koliko je njemu porodica važna, Munjos Avia je rekao: „Kad je u pitanju poziv ja sam tek na četvrtom mestu pisac. Prvo sam vozač svoje dece, zatim kuvar svojoj deci, pa sin svojih roditelja koji su nažalost pokojni ali čije umetničko nasleđe nastojim da sačuvam, pa sam tek onda pisac. Jedino autobiografsko delo koje sam napisao je „Kuća slikara“, to su svojevrsni memoari o odrastanju u umetničkoj sredini, o detinjstvu i mladosti moje trojice braće i mene sa roditeljima slikarima, o tome kako je ovaj specifični ambijent oblikovao i nas, o njima kao umetnicima, ali pre svega o njima kao roditeljima.“
Ono što svakako izdvaja dela Rodriga Munjosa Avie jeste humor protkan ironijom i kritikom društva, kao i postavljanjem pitanja za koje nije uvek lako naći odgovor, a nekad je još teže suočiti se s njim. „Nekad je humor najbolji način da se suočimo sa teškim temama. Takođe, nekada je jedini način da se govori o nečemu o čemu inače ne bismo smeli. Mislio sam da je moj humor i humor mojih junaka tipično španski, naročito što ima dosta referenci koje su vezane za Španiju, i kako sam verovao – poznate samo nama. Ali sada vidim da sam pogrešio. Ni u jednoj zemlji van Španije moje knjige nisu tako dobro prihvaćene i voljene kao u Srbiji. Očigledno smo mnogo sličniji nego što mislimo, i naš smisao za humor je veoma sličan. Sada kada sam ovde, jasno mi je zašto je tako. U vašem gradu se zaista osećam kao kod kuće.“
Roman Prodavnica sreće se sastoji isključivo iz imejlova koji glavni junak šalje i prima. Ova savremena forma epistolarnog romana je jedinstvena pojava u književnosti. „Želeo sam da pokušam da na specifičan način izgradim priču, zaplet, radnju, likove i prikažem njihove odnose. I sam sam iznenađen koliko ova forma nije uticala na dinamiku radnje, na dubinu likova. S druge strane, mi kao ljudi i mi kao pisci ne možemo pobeći od vremena u kome živimo. Danas je to tehnologija, komunikacija putem raznih virtuelnih sredstava – uključujući i imejlove. S jedne strane, tako je lakše – skrivamo se iza ekrana, ne moramo da se suočavamo sa drugim ljudskim bićima, ali s druge – to nas ne mora ograničavati u povezivanju s drugim ljudima, a samim tim i upoznavanju sebe samih. Kao pisac, i sam živim prilično izolovanim životom, mnogo vremena provodim u četiri zida ispred ekrana, sam sa svojim mislima. Tako da imam dosta sličnosti sa mojim junakom Karmelom.“
U svim Munjosovim delima se obavezno nađe i poneka životinja, mačka ili pas, kao junaci koji upotpunjuju priču i daju dodatnu nit karakteru ljudskih protagonista. „Mnogo volim životinje. Odrastao sam sa životinjama. One su nam sličnije nego što mislimo. I potrebne su nam. Životinje, mačke, psi, su takođe ličnosti kao i ljudi i možemo dosta naučiti od njih. Da, životinje su kao ljudi samo još osećajnije i plemenitije. Kao mi, ali bolje od nas.“
Pisac je rado odgovarao i na pitanja prisutnih čitalaca. Na večito pitanje svakom stvaraocu kako piše i gde pronalazi inspiraciju, objasnio je: „ Ja volim da pišem o onome što vidim, što poznajem, o svetu u kome živim, nikada me nije privlačilo da pišem istorijske romane ili naučnu fantastiku. Verovatno su me odrastanje u umetničkoj sredini, kao i filozofsko obrazovanje oblikovali tako da neminovno obraćam pažnju na sve što vidim – predmete, prirodu, lepotu, ljude, ali i na želju da što više saznam o ljudskoj psihi, o onome što nas čini ljudima u pozitivnom i negativnom smislu. U Psihijatrima, psiholozima i drugim bolesnicima opisao sam kvart i zajednicu u kojoj sam odrastao. U Prodavnici sreće osvrnuo sam se na digitalno doba u kome živimo, naročito nakon pandemije. Sam roman počinje imejlovima žalbe zbog neisporučenih namirnica naručenih preko sajta supermarketa. Zapravo tako sam i dobio ideju. I sam sam poručivao hranu online iz Carrefour-a i naprosto me je oduševljavalo to što bi sva roba uredno stigla osim zamrznutih gambora – svaki put. Večiti problem sa zamrznutim gamborima. Kao i Karmelo slao sam mejlove žalbi supermarketu ovim povodom, a kako je problem bio dugo prisutan, u te mejlove sam počeo da ubacujem humor i svoje stavove. Nikada nisam dobio odgovor, ali sam pomislio „Zamisli da mi neko odgovori. Pa onda ja nešto odgovorim njemu. Na taj način može početi komunikacija, odnos, pa iz toga bi mogla da se izrodi i ljubavna priča!“ i tako je nastao roman Prodavnica sreće.“
Jedna čitateljka ga je pitala kako piše – da li ima momente inspiracije i velikih ideja, ili pisanju pristupa revnosno i odgovorno i jednostavno sedne za kompjuter i pronalazi reči i misli i gradi radnju. „Definitivno ovo drugo. Inspirišu me razne stvari, naravno, ali nemam te velike momente genijalnih ideja. Pišem hronološkim sledom – nikada nisam napisao neku scenu pre nego što na nju dođe red u knjizi. Jednostavno sedim ispred ekrana i pričam priču. Zaista ne smatram sebe sujetnim (jedna od odlika većine pisaca) ali jesam ambiciozan. Perfekcionista sam i iznova i iznova prelazim tekst, menjam ga, usavršim, želim da bude što bolji, da sve – likovi, radnja, zaplet – bude što je bolje moguće. Ljudi misle da je napisati knjigu jednostavno – imaš ideju, imaš talenat, sedneš i napišeš je. To uopšte nije tačno. Čitaoci nisu ni svesni koliko truda, koliko mukotrpnog rada, koliko ispravki, izmena, analiziranja, promišljanja stoji iza svake knjige.“
Jedno od pitanja iz publike bilo je kako je on postao pisac. „Prvo sam upisao fiziku. Možda je to bio moj frojdovski način da „ubijem roditelje“ tako što ću se okrenuti nečem potpuno suprotnom od onoga što su oni i okruženja u kom sam odrastao. Naravno, to nije dugo potrajalo i upisao sam i diplomirao filozofiju. U nekom trenutku sam krenuo u školu pisanja. Sećam se da smo čitali priču Sat od Marka Tvena, koja govori o ručnom satu glavnog junaka koji se pokvari i čas žuri, čas kasni, čas potpuno prestane da radi, pa opet proradi... Naravno, reč je o metafori i jasno je da se radi o njegovom umu. Pomislio sam kako je neobično što je ova priča napisana u 19. veku toliko aktuelna i danas, i u svakom vremenu. Naš jadni mozak, čini se da je danas više nego ikad, zaista poput tog pokvarenog sata. Ta priča, koju sam toliko davno čitao, ostavila je takav utisak na mene da se i danas na ovaj način bavim upravo tom temom.“
Jedna čitateljka ga je upitala koji bi on savet dao mladim piscima i ljudima koji žele da se bave pisanjem. „Pišite o onome što znate i osećate. Pišite iz sebe. Najveća greška je ugledati se na pisce kojima se najviše divite. Tako nastaju kopije. Imate talenat, imate poriv za pisanjem, samo mu dopustite da se izlije i da to budete vi, vaš svet, ono što inspiriše vas. I dobri likovi – dobri likovi su ključni. Najviše pažnje posvetite svojim junacima. Neka budu originalni, protagonisti uvek mogu da budu originalni za razliku od radnje i zapleta. Oni čine književna dela ne samo izvrsnim već i originalnim.“
Bonus video: