Planeta

TREBALO DA BUDE TRAGEDIJA ALI SE DESILO ČUDO Pilot Boinga ignorisao komande pa srušio avion! Pavaroti bio deo posade, kad su ga našli rekao samo jednu rečenicu

Foto: Realy Easy Star / Alamy / Profimedia, Printskrin You Tube

U 11.29 časova, 22. decembra 1975. godine, avion Boeing 707 na letu TWA 842 iz Njujorka ka Milanu udario je o tlo aerodroma Malpensa, obavijenog gustom maglom. Prvo se čuo tup udarac, zatim prodoran zvižduk. Delovi lima, komadi stajnog trapa i motori razleteli su se po močvarnom terenu oko piste.

Patrolno vozilo karabinjera u prvi mah nije ni primetilo da se nešto dogodilo. Spasioci su pratili trag krhotina, ali im je gusta magla otežavala orijentaciju. Tek petnaest minuta kasnije, u sivom mraku, pronašli su olupinu. Od aviona su ostala samo dva velika dela trupa, raspolovljena tačno na nivou prve klase. Letelica je trebalo da sleti na pistu broj jedan, ali ju je promašila za oko sedamdeset metara.

Kroz otvoreni trup mogli su se videti putnici. Neki su vrištali, neki dozivali pomoć, dok su drugi u tišini pokušavali da shvate da su živi. U ekonomskoj klasi, u visini krila, jedan čovek sedeo je skamenjen, sa rukama prislonjenim na uši.

I dalje je čuo zaglušujuću buku motora. Pogled mu je bio izgubljen, kosa raščupana, brada zapuštena. Instinktivno je pipao grlo, u strahu da mu se nešto nije dogodilo sa glasom.

Bio je to Lučano Pavaroti.

Na letu je bilo 125 putnika i devet članova posade. Kako, tada niko nije umeo da objasni, ali svi su preživeli. Bio je ponedeljak ujutru, 22. decembar 1975. Mogao je to biti masakr. Umesto toga, dogodilo se čudo.

Foto: Printskrin Youtube

Sećanja na tragediju leta TWA 891, koji se 1959. srušio nedaleko odatle i usmrtio svih 69 putnika, bila su još sveža. Zato napetost popušta tek kada postaje jasno da ovaj put nema mrtvih. Na mesto nesreće ubrzo stižu ambulantna kola, policija i novinari.

Izveštač "Corriere della Sera“ Đampaolo Pansa sutradan će prizor opisati kao „uredan, gotovo birokratski precizan“. Samo nekoliko stubaca dalje u novinama, svet je pratio talačku krizu u sedištu OPEC-a u Beču.

Jedna putnica ostala je zaglavljena u sedištu, sa kosom priklještenom između naslona i oštrog komada lima koji ju je za dlaku mimoišao. Da bi je oslobodili, spasioci su morali da joj odseku pramenove kose.

Poput filma "Rašomon“, svedočenja o brzini spasavanja razlikuju se. Direktor aerodroma tvrdio je da je avion pronađen za šest minuta i da su svi već bili evakuisani. Jedan putnik govorio je o više od dvadeset minuta, drugi o čak četrdeset pet i tvrdio da tada još nisu svi bili napolju.

Dvadeset pet povređenih prevezeno je u bolnicu u Galjarateu. Najteže je povređen kopilot Edvard Šuster, dok je kapetan Čarls Votkins prošao bez povreda. Upravo on ubrzo postaje glavna meta kritika.

Kontrola leta tog jutra savetovala mu je da ne sleće i da se preusmeri na drugi aerodrom. Votkins je upozorenje ignorisao. Kada je nekoliko metara iznad piste radio-navođenje zakazalo, odbio je da koristi GCA radar i odlučio da se osloni isključivo na sopstveno iskustvo.

Bio je jedini pilot koji je tog jutra pokušao sletanje na Malpensu. Prvi put je odustao jer nije bio pravilno poravnat sa pistom. Drugi put, pri vidljivosti od svega 150 metara i pod pritiskom putnika koji su satima čekali let, nije shvatio da je potpuno van ose piste.

Avion je sleteo dijagonalno, brzinom od oko 400 kilometara na sat. Najpre je udario nosom, zatim se prevrnuo i klizio preko livada. Mekano tlo usporilo je kretanje, izostanak asfalta sprečio izbijanje požara, a činjenica da na putanji nije bilo prepreka izbegla je frontalni sudar sa katastrofalnim posledicama.

Tri putnika tužila su kompaniju TWA – jedan zbog trajnih unutrašnjih povreda, dvojica zbog oštećenja sluha. Među njima i Lućano Pavaroti.

Slavni tenor vraćao se kući za Božić, posle turneje po Sjedinjenim Državama. Dve godine ranije oduševio je Metropolitensku operu sa devet visokih C. Kao dete je već jednom preživeo komu i primio poslednje pomazanje. Sudbina mu je, činilo se, ponovo pokucala na vrata.

Posle nesreće, dezorijentisan, sam je iznajmio automobil i odvezao se do Modene. Kasnije je pričao da je bio prestravljen već samom odlukom pilota da pokuša sletanje u magli: "Bilo je kao da letimo u čaši mleka. A onda smo udarili."

Tvrdio je da je izgubio sluh na jedno uvo za tenora, ozbiljna pretnja karijeri. Tražio je milijardu lira odštete. Kompanija mu je nudila svega četiri miliona.

Na sudu u Kanzasu 1981. godine, advokati TWA izneli su neobičnu odbranu: tvrdili su da povreda nije bila ozbiljna jer je Pavaroti nastavio da peva širom sveta i da mu je, paradoksalno, nesreća vratila volju za životom. Mesec dana kasnije postignuta je vansudska nagodba. Iznos nikada nije objavljen.

Ali, kako je kasnije rekao njegov bliski prijatelj Leone Magiera, jedno se zauvek promenilo. Postojale su tri stvari koje nisi smeo da uradiš u Pavarottijevom prisustvu: da prospeš so, da prođeš ispod merdevina i, iznad svega, da pominješ avione.

Kurir/Koriere dela sera