FAMOZNO: MERITUM TVRĐAVE
Stvar sa TV serijama stoji ovako: ne treba previše očekivati od TV serija. TV serije se snimaju za najšire TV mase, sa ambicijom da se prodaju što većem broju regionalnih-i ako im se posreći - svetskih TV masa. A mase, kao što (isuviše) dobro znamo, vole laku serijalnu zabavu - pucačine, otimačine i jebačine i ne podnose visoke kriterijume.
Glavni problem serije „Tvrđava" nisu niski kriterijumi - iako nisu baš ni previsoki - nego falsifikovanje i smandrljavanje istorijske faktografije iz najboljih patriotskih pobuda. Autorski tim bi mogao (možda bi čak i hteo) da napravi faktografski potkrepljeniju priču, ali bio je u obavezi - u suprotnom serije ne bi ni bilo - da se strogo pridrža- va zvanične RTS-ove verzije (na koju joj se, btw, serem). Kao što napisah u prethodnom nastavku famozne TV kritike,,,Tvrđavin“ autorski tim računa da manje- više svi znaju zvaničnu priču i posledično serijinu poetiku (ali i politiku) zasniva na,,podrazumevanju", da ne kažem baš na ,,na dođem ti".
Predimo mi na meritum,,Tvrđave". O okolnostima koje su dovele do rata i stvaranja kratkotrajne SAO Krajine u „Tvrdavi" nema ni mukajeta. (A upravo bi RTS imao štošta da kaže o tome.) Još manje ima - makar u prolazu, makar da se pomenu - istaknutih SAO krajišničkih državnika Martića i Babića. Serijin pogled na Knin i SAO Krajinu veoma je sužen, kao da je sniman kroz neku figurativnu ključaonicu. „Srpski narod“ u Krajini u seriji predstavlja" ne više od desetak likova, plus statisti, plus deču- rlija koja se igra ispred zgrada da bi popunila scenografski horror vacui.
Likovi su veoma klišetirani isavršeno sa poklapaju s predstavom malog Mikice o tome kako izgledaju „Krajišnici“. Koji, fakat, jesu jednostavni i neposredni ljudi, ali sigurno nisu dvodimenzionalni roboti srpske nacionalnosti koji ne rade ništa drugo osim što suše (i jedu) pršut i piju lozu i vino.
Jedini živi", trodimenzionalni likovi u plejadi klišea srpskog stila su glavni junak Luka Baša, njegova devojka (potom supruga) Darja (o njihovoj vezi ćemo kasnije), naslovni Dilpara, budalesina i pokvarenjak koga je samo majstor glume Bandovićevog ranga mogao oživeti i učiniti ne samo gledljivim nego i interesantnim, i misteriozni „komandant" (i o njemu ćemo takođe kasnije). Svi ostali: kliše do klišea. A ako - osim napred nabrojanih - neki od likova nije kliše, onda je groteska, koja bi, inače, bila idealna poetika za uratke poput „Tvrdave" (i o tome ćemo kasnije.)
Tzv. radnja nije ograničena samo na Knin. Često prave izlete u Beograd, varoš koja je u seriji možda i misterioznija od Knina, toliko misteriozna i mistifikovana da čak ni beogradski vrapci ne bi došli u napast da pomisle da Beograd ima neke veze s kninskim pičvajzima.
Politički sistem,,Tvrdavinog" Beograda i Srbije još je misterizoniji nego krajiški. I veoma je sveden. Na vrhu se nalazi misteriozni, nevidljivi,,šef“, ispod njega su glavni udbaš Sredoje i pobočni operativac Dilpara. „Šef" - ko li bi to, bože, mogao biti - povremeno telefonom pozove Sredoja, Sredoje pozove Dilparu i Dilpara sređuje stvar.
A kako to radi, o tome ćemo u sledećoj epizodi TV kritike.