"Mesec dana pre odlaska u manastir dobila sam povišicu i postavljena sam za šefa" Mati Antonina otkrila zašto se zamonašila
Nekada šef velike firme, danas monahinja manastira Petkovica, mati Antonina otvoreno je govorila o putu koji joj je zauvek promenio život.
„Došla sam u Beograd da tražim istinu“
Dolazak u Beograd bio je prelomni trenutak.
– Beograd je izgledao kao mašina koja će vas ili osposobiti za život ili vas potpuno uništiti. U tom gradu sam tražila istinu. Tragala sam za njom kroz knjige, kroz znanje, kroz čitanje. Mnogo sam čitala, ali sam na kraju shvatila da je književnost pogrešna umetnost, jer mnogo proizilazi iz mašte, a mašta je đavolja pozornica – govori mati Antonina.
Kako objašnjava, kroz umetnost i savremenu kulturu često joj se nametala poruka da je strast jedina potvrda života.
– Kroz književnost se govorilo da čovek nije živ ako nije ostrašćen i poročan, jer kakav ti je to život ako si čist? Mene to nije ispunjavalo. Osećala sam da tu nema istine – kaže tiho, ali odlučno.
Pisanje kao beg i rana iz detinjstva
Razvod roditelja ostavio je dubok trag.
– Stres od razvoda probudio je u meni nešto pritajeno, umetničko. Već sa deset godina počela sam da pišem pesme i pripovetke. To je bio moj način da izrazim ono što osećam. I danas ponekad napišem stih, ali tada mi je to bilo spas – priznaje.
Uporedo sa školovanjem, učila je i praktične veštine, ne sluteći koliko će joj kasnije značiti.
Od kancelarije do odluke koja se ne povlači
Završila je ekonomsku školu, ali i privatnu obuku iz slepog kucanja.
– To mi je mnogo značilo kada sam se zaposlila u jednoj građevinskoj firmi sa čak 7.500 zaposlenih. Trebalo je uneti ogromnu količinu dokumentacije za samo tri dana. Ja sam to uspevala jer sam brzo kucala brojke. Mesec dana pre odlaska u manastir povećali su mi platu i postavili me za šefa – priča.
Odluka je, međutim, već bila doneta.
– Prihvatila sam unapređenje, iako sam znala da ću se zamonašiti. Kada sam odlazila, zahvalila sam se i napisala da idem iz ličnih razloga. Moja šefica je predosetila istinu jer sam počela drugačije da se hranim. Pitala me je da li sam dobro i da li sam možda u sekti – kaže uz blag osmeh za Objektiv.
„Svako stoji na nečijim ramenima“
Grad ju je, kako kaže, istovremeno lomio i pripremao.
– Beograd me je užasavao.Tamo svako stoji na nečijim ramenima, probija se kako zna i ume, ne pitajući za cenu. Tada sam shvatila da čovek mora da uči kroz život, jer ako uči samo kroz školu, teško će poznati Boga – govori.
Njene reči postaju snažnije, gotovo ispovedne:
– Učenje kroz život daje ti širinu. Tek tada počneš da se pitaš ko si, šta si, zašto si došao na zemlju, kuda ideš i koji ti je zadatak. Sve ono što je Hristos rekao – to je istina. On je istina i danas je živ.
„Bog nikada ne prisiljava“
Duhovni put nije došao naglo.
– Gospod, kada hoće da idemo za Njim, to nikada ne čini silom. Moja inicijativa je bila da sretnem Hrista. Odbacivala sam svet koji počiva na lažima, obmanama i smicalicama. Bog mi je postavljao izazove, a ja sam ih savladavala, ne znajući da me time priprema za duhovni život – kaže.
Pogledajte u galeriji manastir Petkovicu, koji je Mati Antonina obnovila uz pomoć vernika i dobrotvora:
Dve godine je odlazila na ispovest kod oca Tadeja.
– Jednom mi je rekao: ‘To što ti tražiš na Zemlji – nema. To je na nebu.’ Tražeći istinu, tražila sam i ljubav. Pitala sam se: ako umem da dajem poverenje i ljubav, zašto mi se ne vraća? – govori iskreno.
Poziv Petkovice
Nakon devet godina u manastiru Grgeteg, stigao je poziv koji je sve promenio.
– Sedmog juna 2001. godine ugledala sam crkvu u šiblju i korovu, bez prozora, u kojoj su ptice kljucale freske. Obratila sam se Svetoj Petki i osetila dubok zov da nešto treba da učinim – priseća se.
Govori i o istoriji manastira:
– Petkovica nikada nije rušena, iako su je obilazili okupatori. Za vreme Turaka, iguman Akakije je platio da ne odnose kamenje od crkve. Otišla sam mislima u prošlost, gledajući kakva je nekada bila, i tada sam odlučila da prihvatim taj monaški izazov – da je obnovimo svim silama, a Bog će pomoći.
„Kad ne razmišljaš koliko košta – tada se čuda dešavaju“
Radovi su počeli gotovo ni iz čega.
– Nije bilo struje, puta ni vode. Rekla sam vladici Vasiliju da su nam potrebni put, struja i voda. Bio je glasan: ‘Znate li koliko to košta?’ Odgovorila sam mu: ‘Da sam razmišljala koliko to košta, ne bih mogla da prihvatim Petkovicu’.
Ljudi su dolazili sa svih strana.
– Sekli smo šiblje, čistili, i kao da se razdanjivalo. Došlo je Sunce i Petkovica je izvirila iz tame. Pisali smo tadašnjoj vojsci SRJ i pomogli su nam. To je bila istorija – dve vojske na istom zadatku: monaška i državna. Neverovatno – završava mati Antonina.
Video: Istetovirana monahinja