Tragedija Sudana u senci tuđih interesa
Netrpeljivost i žed za što više moći i vlasti izmedu Sudanskih oružanih snaga (SAF) i Snaga za brzu podršku (RSF) u kratkom roku su eskalirale u otvoreni rat. Ratu Sudanu je proizveo jednu od najvećih humanitarnih katastrofa današnjice. Za mnoge spoljne posmatrače sukob deluje daleko i apstraktno. Iako su razmere ljudske patnje zapanjujuće, pažnja sveta ostaje fragmentarna i kratkotra- jna. Ova kriza nije nastala iznenada, niti se može objasniti delovanjem jednog aktera. Sudan decenijama prolazi kroz cikluse političkih potresa i nasilja, sve od 1950-ih godina, preko dva velika građanska rata i niza unutrašnjih sukoba, do da- našnjeg obračuna izmedu suprotstavljenih vojnih formacija. Državne institucije su sistematski uništavane, oružane grupe jačane, a ideja nacionalne kohezije nikada nije zaživela. Rat iz 2023. je samo ogolio strukturalne slabosti države koja se nikada nije u potpunosti konsolidovala.
Ipak, ono što današnji sukob čini dodatno opasnim jeste činjenica da to više nije samo ratu Sudanu. On se finansira i produžava spolja. Sudan je postao proksi bojište, prostor na kojem regionalne i globalne sile projektuju sopstvene interese, testiraju i odmeravaju snage, dok lokalno stanovništvo plaća cenu. Sukob izmedu RSF ISAF danas je istovremeno i sukob njihovih pokrovitelja.
Paravojna formacija RSF, nastala iz džandžavidskih milicija Darfura, osla. nja se na fleksibilnu strukturu, privatne izvore finansiranja i snažnu spoljašnju podršku. U tom smislu, Ujedinjeni Arapski Emirati se pojavljuju kao najvažniji pokrovitelj RSF.
Interesi UAE u Sudanu nisu samo bezbednosni već pre svega ekonomski i geostrateški. RSF kontroliše znatan deo sudanskog sektora zlata, ključnog stuba tržišta zlatnih polagau Emiratima. Mreže povezane sa emiratskim kapitalomimaju duboke interese u sudanskom zlatu, poljoprivredi i logistici. Zaštita resursa ide ruku podruku sa širim ciljem, projektovanjem regionalne dominacije duž Crvenog mora iu unutrašnjosti Afrike. S druge strane fronta, SAF pod koman dom generala Abdela Fataha el Burhana, takode, ne ratuje sam. Njegovi spoljnopolitički sponzori su Egipat, Turska, Katar i Iran. Egipat u sudanskoj vojsci vidi branu daljoj destabilizaciji svog južnog susedstva i potencijal- noj pretnji po Nil. Turska nastoji da očuva veze sa formalnim državnim strukturama i zadrži uticaj u istočnoj Africi, dok Iran Sudan posmatra kao tačku šireg strateškog nadmetanja na Bliskom istoku i Crvenom moru. Sudan je zbog toga u opasnosti da postane posredničko bojište na Crvenom moru i arena u kojoj se prepliću interesi Irana, Turske, zemalja Persijskog zaliva i zapadnih sila.
Zapadne vlade redovno osuduju masovna ubistva i teška kršenja ljudskih prava, ali takva retorika bez konkretnih poteza zvuči isprazna. Sjedinjene Države i Evropska unija izbegavaju direktan politički sukob sa UAE, oslanjajući se na tihu diplomatiju umesto na odlučne i konkretne političke i ekonomske pritiske. Time svesno omogućavaju da se rat nastavi po ustaljenom obrascu.
Zapad je u nekim ratovima brz, efikasan i odlučan, au drugim nezainteresovan, inertan, pa čak i oprezan. U sudaru, na primer, svoje geopolitičke interese štiti iza kulisa, dok civilnom stanovništvu nije obezbedio stvarnu zaštitu. Bez ozbiljnog suočavanja sa ulogom spoljnih aktera rat u Sudanu neće imati kraj. Pregovori koji ignorišu tu realnost ostaju diplomatska fikcija. Prostor za uticajne globalne aktere da nametnu održiv mir ubrzano se sužava, a cena neaktivnosti meriće se daljom ljudskom patnjom i regionalnom nestabilnošću. Sudan je da nas zemlja sa najvećim brojem raseljenih ljudi na svetu, što je sumoran odrazi tekućeg sukoba i nasleđa prethodnih ratova.