"RUŠI SE LIDER, NAORUŽAVA OKRUŽENJE" Borba: Vučić je meta jer je prepreka ratnom planu! U toj igri, Srbija je problem jer nije slomljena, jer nije poslušna
piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnivač portala Borba
Tekst prenosimo u originalu i celosti
Sve što se dešava u Srbiji posljednjih 14 mjeseci ne može se posmatrati kao izolovani politički proces. To je dio šire bezbjednosne slike u kojoj se, paralelno sa pokušajem slabljenja države iznutra, ubrzano mijenja vojni i strateški balans u regionu – i to na štetu Srbije.
Prvi plan bio je klasičan: nasilno rušenje legitimne vlasti na ulici. Kada se pokazalo da društvo nije spremno da uđe u haos bez jasnog razloga, plan je prilagođen. Umjesto jedne eksplozije – dugotrajno potkopavanje. Umjesto puča – institucionalno iscrpljivanje. Umjesto brzog udara – stalno držanje države u defanzivi. To nije slabost taktike. To je priznanje da je Srbija i dalje previše stabilna da bi bila srušena odjednom.
Ali dok se Srbija drži pod stalnim unutrašnjim pritiskom, njen bezbjednosni prsten se zatvara. Hrvatska ne kupuje borbene avione zato što joj prijeti neko iz vazduha, već zato što želi dugoročnu vojnu nadmoć. Višenamjenski borbeni avioni, modernizacija mornarice, zajedničke vojne vježbe sa NATO partnerima – to nisu simbolički potezi, već jasne poruke.
U isto vrijeme, Priština ubrzano transformiše svoje bezbjednosne snage u faktičku vojsku. Nabavka naoružanja, obuka kadrova, saradnja sa zapadnim instruktorima i politička podrška ključnih zapadnih centara moći – sve to se odvija uz potpunu toleranciju onih koji se zaklinju u „regionalnu stabilnost“. Ta stabilnost, očigledno, ne podrazumijeva Srbiju kao ravnopravan faktor.
Sarajevo, tačnije bošnjački politički vrh, sve otvorenije gradi bezbjednosne veze sa Zagrebom i Prištinom, uz konstantno međunarodno tutorstvo.
Govor o „odbrambenim kapacitetima“ u regionu postaje normalizovan, dok se svaki pokušaj Srbije da jača sopstvenu vojsku proglašava prijetnjom.
U takvom ambijentu, svako slabljenje Beograda iznutra dobija dvostruku težinu. Jer država koja je politički rastrojena ne može da reaguje brzo. Država koja je stalno u defanzivi nema stratešku inicijativu. Država koja se bavi sama sobom postaje idealna meta u trenutku kada se globalni fokus pomjeri na veće ratne tačke.
Svijet danas ne ulazi u eru mira. Ulazi u eru fragmentisanih sukoba, proxy-ratova i regionalnih obračuna pod plaštom velikih sila. U takvom svijetu, Balkanu je dodijeljena uloga prostora „kontrolisanih tenzija“. A u toj igri, Srbija je problem jer nije slomljena, jer nije poslušna i jer ima kapacitet da kaže „ne“.
Zato se ne ruši samo politika Aleksandra Vučića – ruši se vertikala odlučivanja. Ruši se komandni lanac. Ruši se ideja da Srbija mora imati jedinstven bezbjednosni i državni odgovor.
Vučić je u toj jednačini meta ne zato što je savršen, već zato što je centralna tačka sistema. Dok god postoji politički lider koji ima kontrolu nad vojskom, policijom, obavještajnim sektorom i ekonomskim tokovima, Srbija nije laka za pritisak. Nije laka za ucjene. Nije laka za scenarije „gotovog čina“.
Zato se konstantno proizvodi atmosfera krize. Zato se protesti politički hrane i održavaju bez jasnog kraja. Zato se svaka odluka države prikazuje kao represija. Cilj nije demokratija. Cilj je slabost.
Bezbjednosna logika je neumoljiva: kada se region naoružava, a jedna država destabilizuje iznutra, to nije slučajnost. To je priprema terena. I zato Srbija nema luksuz političkog samoubistva.
U vremenu kada se karte ponovo dijele silom, država koja nema stabilno rukovodstvo postaje plijen. A Srbija je već jednom platila cijenu slabosti. Oni koji danas insistiraju na slabljenju državnog autoriteta, svjesno ili nesvjesno, rade u korist onih koji Srbiju ne vide kao faktor, već kao prostor.
Aleksandar Vučić u ovom trenutku jeste bezbjednosni simbol Srbije. Ne kao ličnost, već kao nosilac kontinuiteta i kontrole. Dok on stoji, stoji i sistem. Dok sistem stoji, Srbija ima vrijeme. A vrijeme je danas najskuplja strateška valuta.
Zato se Vučić ruši. Jer rušenje njega znači otvaranje pukotine u državi. A pukotine su u geopolitici uvijek pozivnica.
Srbija danas ne bira između vlasti i opozicije. Bira između stabilnosti i rizika. Između države koja drži konce u svojim rukama i države koja postaje objekat tuđih planova.
U takvom izboru, neutralnost ne postoji. A slabost se ne oprašta.
Kurir.rs/Borba.me