FAMOZNO: POSTBOŽIĆNA HRONOPOSLANICA
Nisam mogao a da ne primetim nešto čudno u načinu obeležavanja najradosnijih hrišćanskih praznika, što sam primetio i za prošlogodišnji „Vaskrs“ - i što izgleda da postaje novo zakonopravilo - a to je da blagdani „Vasksra“ i Božića više liče na dane žalosti nego na najradosnije hrišćanske praznike.
Kao i na prošlogodišnji Vaskrs, i na ovogodišnji Božić malo koja je kafana radila - one pravoslavnije ne rade ni danas, drugog dana Božića, u trenutku dok pišem našu današnju kolumnu - žive duše nije bilo na ulicama, trgovima i u parkovima, bilo je upravo onako kako je trebalo da bude tokom velikih postova koji prethode najradosnijim hrišćanskim praznicima, tokom kojih se (postova, ne praznika) zevzečilo, dernečilo i krndačilo za sve pare.
Dok smo mi (jebo ja nas) praznovali u toplim domovima „uz bogate božićne trpeze“, okolni svet je nastavio da krupnim koracima grabi u pravcu prekomponovanja globalnog poretka stvari - čiji se obrisi već polako naziru - započetog 2022. „specijalnom vojnom intervencijom u Ukrajini“, koja bi, da Rusiji ne bi bratske pomoći penzionisanih zastavnika s Hepija, odavno prdnula u čabar.
Glavni božićni „breaking news“ bio je američko zauzimanje dvaju tankera s venecuelanskom naftom koji su plovili pod ruskim barjakom i pod zaštitom ruske podmornice koja nije reagovala na gusarski prepad. Ne zna se kome je taj udarac ispod pojasa, to podmuklo zabijanje noža u leđa, teže palo, da li Kremlju, da li penzionisanim Hepijevim zastavnicima. (Istorija će pokazati.)
Šta, dakle, kažu famozni obrisi novog stanja svetskih stvari, koje sam napred pomenuo. Kažu isto ono što je još pre trideset i kusur godina govorio (i pisao) Pol Virilio, čije knjige su pažljivo iščitavane i u kremaljskom generalštabu, ali iz kojih ruski generalštab izgleda ništa nije naučio.
Te su knjige - da skratimo priču - govorile da je dobu geopolitike odzvonilo i da nastupa doba hronopolitike, u kome će „low tech“ kontrola nad teritorijama biti potisnuta „high tech“ kontrolom nad vremenom. Vo vremja ono, to je zvučalo kao naučna fantastika, ali u vreme kad je Žil Vern pisao „20.000 milja pod morem“ i atomske podmornice su bile vrlo naučnofantastične, a danas su maltene opšte mesto.
Vreme se, naravno, nije moguće vojno okupirati u smislu u kome se okupiraju teritorije, ali se brzinom i tačnošću pristupa informacijama (i manipulacijom dezinformacijama) može steći temporalna prednost koja „low tech“ države stavlja pred svršen čin u tzv. realnom vremenu.
To na terenu izgleda ovako: Kremlj je imao zastarele i pogrešne informacije, pa je zaglavio u Donbasu, Vašington je imao pravovremene i tačne informacije, pa je bez po muke, bez žrtava u ljudstvu i s prihvatljivim gubicima u materijalu uzaptio Madura i okrenuo Venecueli ćurak naopako. A đe smo mi tune? Kako đe? U trećem danu julijanskog Božića.