FAMOZNO: GORČINA PILULA
Da li će tekst podnaslovljen „Koštunica u Vašingtonu kao Alisa u zemlji čuda“ pomoći nekoj budućoj demokratskoj vlasti, to ne znam, ali bi mogao poslužiti kao prilog za istoriju osione cincarsko-kalburske omađijanosti i beslovesnosti - Koštuničine, ne Milanove. Istoriju koja iz tehničkih razloga nikad neće biti napisana. Kažem iz „tehničkih razloga“, zato što bi ta istorija morala imati najmanje 25.000.000 strana, koje - sve da se i nađe ekipa argata koji bi je napisali - niko nikad ne bi pročitao.
Opisani dolazak Alise u zemlju čuda događa se godine 2001, u vreme postpetooktobarskog grace perioda tokom koga su Srbiji bila širom otvorena sva svetska vrata, koja je cincarko-kalburska ekipa s Koštunicom na čelu u rekordnom roku pozatvarala guzicama. Iz St.-ovog teksta doznajemo da, po cincarsko-kalburskom običaju, Koštunica u Vašington dolazi sa maksimalističkim ciljem i bez krčmara zakazuje „nastup“ (prava reč) na sednici Saveta bezbednosti UN, pretpostavljam da bi pred svetskim moćnicima „širio istinu o Srbiji“. Krčmar - u datom slučaju vlada SAD - ni da čuje. Došli ste u zvaničnu posetu SAD, kaže US Government, nikakve druge aktivnosti ne dolaze u obzir. End of story.
Protić potom biranim rečima, ali ipak dovoljno slikovito, opisuje popišanost i „nemalu iznenađenost“ amaterske Visoke delegacije sa Koštunicom na čelu, suočenih sa trt Milojkom i krkom u pizdu.
„Progutasmo prvu gorku pilulu“, piše St.
Biće još gorkih pilula u susretima nakaradnog shvatanja politike kao epsko-zavetne vlaške magije, koja se (kad se uopšte) sprovodi, sprovodi na dođem ti, na majke mi i politike - kakve u Srbiji nikad nije bilo, niti će je ikad biti - kao tehnologije sprovođenja mogućeg unutar granica zakona.
Ne prođe mnogo vremena, kad eto ti druge „gorke pilule“.
„Na sastanku u Spoljnopolitičkom komitetu“, zbori St., „na stolu je bila jedna jedina tema (ona koja je za Koštunicu deveta rupa na svirali): saradnja Srbije sa Haškim tribunalom, to jest hitno i bezuslovno isporučivanje optuženih vojnih i civilnih lica Haškom kadiluku“. „Priča o Kosovu“, priča nadalje St., „za koju se Koštunica jako spremao, skinuta je s dnevnog reda“. A baš šteta. Eto kako je Spoljnopolitički komitet lakomisleno propustio poslednju šansu da sazna da se svaki Srbin rađa s Kosovom u srcu i da onaj ko ne razume Guču ne razume Srbiju.
Sledi razgovor sa veoma visokom instancom, državnim sekretarom Kolinom Pauelom. Koštunica - svedoči St. - Pauelu ispreda standardnu smornu, praznu priču o „ustavnosti, zakonitosti, neophodnosti uređenja države i institucija“, na šta Pauel kaže sledeće: „Gospodine predsedniče, moje ruke su vezane zakonom koji je izglasalo najviše predstavničko telo SAD. Taj zakon nalaže da nema naše pomoći bez vaše odlučne saradnje s tribunalom u Hagu. Da bih ja pomogao vama, morate vi pomoći meni. Ni više, ni manje“.
Šta je bilo posle, o tome se obavestite u sutrašnjem nastavku mini-serijala.