Zaveo obe ćerke Đure Jakšića, a zbog bruke bežao iz zemlje: Srpski pesnik se zbog tragičnih ljubavi teško propio
Na današnji dan, 21. januara 1894. godine, prerano je preminuo Vojislav Ilić, jedan od najznačajnijih srpskih lirskih pesnika 19. veka. Imao je svega 31 godinu, a iza sebe je ostavio poeziju prožetu ljubavlju, tugom, strašnim ličnim gubicima i boemskim nemirom koji ga je pratio do poslednjeg daha.
Vojislav Ilić rođen je u Beogradu 14. aprila 1862. godine, u uglednoj i pesničkoj porodici, kao sin poznatog pesnika Jovana Ilića. Još od ranog detinjstva bio je slabog zdravlja i bolešljiv, što je u velikoj meri obeležilo njegov život i sudbinu.
Nemiran duh i odustajanje od škole
Iako je odrastao u intelektualnom okruženju, Ilić nije pokazivao naročitu sklonost prema formalnom obrazovanju. Gimnaziju je napustio već nakon trećeg razreda, ali znanje ga ipak nije zaobišlo. Samostalno je pohađao predavanja Velike škole, iako ispite nikada nije polagao. Bio je veoma aktivan u društvenom i političkom životu studentske omladine, a njegov buntovni duh često ga je vodio protiv ustaljenih pravila.
Učestvovao je i u srpsko-bugarskom ratu 1885. godine, što je dodatno oblikovalo njegov pogled na svet i život.
Državna služba i putovanja
Godine 1887. zapošljava se kao korektor u Državnoj štampariji. Nekoliko godina kasnije radi kao učitelj u srpskoj školi u Turn Severinu, a 1892. postaje pisar u Ministarstvu unutrašnjih dela. Već 1893. godine imenovan je za vicekonzula u Prištini, ali ni služba ni karijera nisu uspeli da utišaju njegov unutrašnji nemir.
Prva ljubav koja je ostavila ožiljak
Odrastajući u krugu beogradskih boema, i sam Vojislav se rano prepustio kafanskom životu. Beogradske kafane, u blizini pozorišta, bile su njegova svakodnevica. Upravo tu je zapazio mladu i izuzetno lepu Zoru, ćerku čuvenog glumačkog para Kolarović, koja je tada polako osvajala pozorišnu publiku.
U Zoru su se zaljubljivali glumci, reditelji i publika, a ni Vojislav nije ostao imun. Ipak, uprkos obostranoj naklonosti, njen otac je, zbog velike pažnje javnosti, iznenada odlučio da je uda za Milana Teodosijevića, znatno starijeg, bolešljivog udovca i blagajnika Štedionice u Zemunu.
Slomljen zbog prve velike ljubavi, Ilić je bol pretočio u stihove. Tako nastaje jedna od njegovih ranih i najpoznatijih pesama „Uveo cvet“:
Brak sa Tijanom Jakšić i kratka sreća
Druga velika ljubav Vojislava Ilića bila je Tijana, ćerka slavnog pesnika Đure Jakšića. Lepota, duhovitost i razumevanje za njegov talenat spojili su ih, a Tijana se iskreno divila njegovoj poeziji. Nakon tri godine veze, venčali su se 1883. godine.
Ubrzo su dobili ćerku Zorku, a potom i sina Momčila. Porodični život doneo je Vojislavu novu snagu i stvaralački zamah – upravo u tom periodu njegove pesme dosežu sam vrh srpske lirike.
Sudbina koja nije imala milosti
Međutim, sreća je kratko trajala. U razmaku od svega nekoliko godina, Vojislav Ilić doživljava nezamislivu tragediju. Najpre mu umire sin, zatim supruga Tijana, a potom i mala ćerka Zorka. Ostao je potpuno sam.
Svoju tugu i očaj pretočio je u poeziju, a jedina prava uteha u tim mračnim danima bila mu je Tijanina sestra Mileva. Branislav Nušić ju je opisao kao „devojče žarkih očiju, tople krvi, bujno i lakomisleno“. Iz zajedničke tuge rodila se i treća velika Ilićeva ljubav, zabeležena u njegovim stihovima:
/…/
A po obali cvetnoj mi sami bludimo dvoje,
Nežno ti stežem ruku, i slušam u noći toj
Isprekidani uzdah, i burno disanje tvoje,
I stidljiv šapat tvoj…
Čaršija se sablažnjavala, a Milevin brat, zanatlija, dolazio je na pesnikov prag i pretio mu čekićem. Da bi se sklonila, Mileva piše molbu ministru prosvete "da je postave za učiteljicu ma u kojoj školi u Srbiji, samo što dalje od Beograda“.
Ministar ne odgovara pa zaljubljeni par prelazi u Austrougarsku. Nekoliko meseci žive u Petrovaradinu i Sremskoj Kamenici, ali Vojislav se tu, prema sećanju Branislava Nušića, koji je s njim drugovao, "osećao umornim i od proganjanja i od ljubavi“.
Par se pognutih glava vratio u Beograd.
Mileva je dobila posao u Varvarinu, a pesnik se odao boemskom životu. Sledeće, 1888. godine, Vojislavljev otac, kojeg je ona volela kao rođenog, nagovorio ju je da se uda za jednog mnogo starijeg i uz to bolesnog učitelja. Odmah posle venčanja Mileva se teško razbolela. Opet traži premeštaj, ovog puta da pobegne od nevoljenog muža, ali je smrt bila brža. Umrla je u 21. godini.
Kafana kao utočište i poslednji brak
U tom periodu Vojislav se gotovo potpuno povlači u kafanu. Od jutra do mraka sedeo je za stolom, pio i pisao, pokušavajući da ublaži bol, pritom dodatno narušavajući svoje ionako krhko zdravlje.
Zabrinut za sinovljev život, njegov otac Jovan odlučuje da ga ponovo oženi. Izbor je pao na mladu Zorku Filipović, ćerku njegovog prijatelja – veselu i vedru devojku. Venčanje je ubrzo zakazano, ali je ostalo upamćeno po neobičnom događaju: mladoženja je udario austrijskog žandarma koji mu nije poverovao da se zaista ženi, zbog čega je završio u zatvoru.
Uprkos svemu, brak je potrajao pet godina, sve do prerane smrti Vojislava Ilića, koji je preminuo 21. januara 1894. godine, ostavivši srpskoj književnosti poeziju satkanu od ljubavi, bola i neizbrisive tuge.
Video: In memoriam David Albahari