AKCIJA FENIKS! Terorizmom pokušali da obnove ustašku hrvatsku državu
Na samom početku sedamdesetih godina, Hrvatsku je zapljusnuo reformski talas - traženo je popuštanje stega socijalizma i više sloboda u društvu, ali je u prvi plan brzo izbio hrvatski nacionalizam. U decembru 1971. Tito je smenio tadašnje hrvatsko rukovodstvo, mada su nacionalističke ideje opstale.
U inostranstvu je tih godina bila vrlo aktivna ustaška emigracija, sastavljena od pripadnika snaga poraženih u Drugom svetskom ratu koji su pod okriljem Katoličke crkve i zapadnoevropskih obaveštajnih službi izbegli kaznu za zločine.
Teroristički napadi
Početak 1972. godine obeležilo je nekoliko njihovih terorističkih akata: 5. januara od pošiljke - bombe u prostorijama „Borbe“ u Zagrebu poginuo je kurir Ivan Gluić; 26. januara u padu jugoslovenskog putničkog aviona u Čehoslovačkoj poginula su 23 putnika i četiri člana posade, a preživela je jedino stjuardesa Vesna Vulović; dan kasnije, 27. januara, eksplodirala je bomba u ekspresnom vozu Beč-Zagreb, bilo je šestoro ranjenih...
Najuticajnija emigrantska organizacija bilo je Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), osnovano 1961. u Australiji, ali je delovalo i u Evropi i u SAD. Ova tajna organizacija bila je vrlo aktivna - stajala je iza svakog drugog terorističkog akta prema Jugoslaviji. Računa se da je u njihovim akcijama ubijeno 53 i ranjeno 118 osoba.
Čelnici HRB iz podrške nacionalističkom rukovodstvu Hrvatske pre smene, zaključili su da je došao trenutak da se socijalistička Jugoslavija sruši. Plan im je bio da na teritoriju SFRJ ubace terorističku grupu koja će poslužiti kao jezgro opšteg ustanka Hrvata. Ova akcija dobila je ime „Feniks“, a istovremeno su vršene i pripreme za akcija „Matilda“ (miniranje glavnog transformatora u Zagrebu) i „Krug“ (trovanje vodovoda u Beogradu cijankalijem).
Pripreme za „Feniks“ su trajale nekoliko meseci. Većina članova buduće grupe prebačena je iz Australije, gde su živeli, na vojnu obuku u Zapadnoj Nemačkoj. Savremeno oružje nabavili su delom uz pomoć desničarskih nemačkih političara, a delom preko američke firme pod kontrolom CIA, a čiji su vlasnici bili pukovnik američke vojske Majkl Sedmak i poručnik Nenad Tomić, Hrvati poreklom.
Obuka u kampu Garanasu
Završnu obuku grupa je imala u kampu Garanasu u Austriji, uz austrijsko-jugoslovensku granicu. Odatle je, posle nekoliko dana, 20. juna 1972. grupa od 19 članova, obučena u uniforme 4. oklopne čete američke vojske, ilegalno ušla na teritoriju SFRJ kod Dravograda. Tu su na putu zaustavili kamion koji je prevozio boce mineralne vode „radenska“, i vozača primorali da ih vozi u Bugojno, u Bosni.
Jugoslovenske obaveštajne službe znale su za ovu grupu i pratile je na nemačkoj teritoriji. U našoj zemlji pod prismotrom je bila osoba koja je grupu trebalo da sačeka i povede dalje, ali su teroristi - ne zna se zašto - od toga odustali, i otetim kamionom nastavili put sami. Tako su nestali i s radara naših bezbednosnih službi...
Činjenica je da javna i tajna policija u Jugoslaviji nisu bile spremne da se suprotstave ovakvim akcijama. Čitav koncept odbrane države zasnivao se na „naoružanom narodu“, i nikakve posebne jedinice nisu postojale. Tako se desilo da je na teroriste, kad je vozač kamiona „Radenske“ posle dva dana iskrcao teroriste i odmah potom otišao da ih prijavi, na područje Bugojna tokom 25. i 26. juna pristiglo oko 350 vojnika JNA, od toga 150 vojnih policajaca, 300 milicionera i 3.400 pripadnika Teritorijalne odbrane - naoružanih građana koji su prethodno prošli izvesnu obuku. Ujutro 26. juna planina Raduša, na kojoj se zatekla grupa, bila je potpuno blokirana.
Prva razmena vatre s milicijom odigrala se 25. juna, ali tada nije bilo žrtava. Narednog dana ustašku grupu stigla je vojna policija. Njen komandir, kapetan Miloš Popović, u skladu s tadašnjom obukom, naredio je juriš. Grabeći ka neprijateljima ispred svojih vojnika, prvi je poginuo, a potom i jedan vojni policajac. Na drugoj strani, likvidiran je vođa grupe Adolf Andrić. U toku bitke, trojica ustaša su se odvojila od grupe i potražila spas u begu, ali su naleteli na miliciju i naoružane pripadnike Teritorijalne odbrane, pa su ubijeni. U tom sukobu „feniksovci“ su ostali bez rezervi municije - pogođen je i konj na kojeg je bila natovarena njihova oprema.
Ostatak ustaške terorističke grupe sklonio se u pećinu, ispred koje je bila čistina u dužini od oko 80 metara. Prvo je stradao vodnik milicije koji je prišao da izvidi ulaz u pećinu i našao se na nišanu terorista.
Kobni juriš
Nepripremljeni za stvarno ratovanje, pripadnici Teritorijalne odbrane načinili su tada grešku i izvršili frontalni napad. Pokošeni su ustaškom vatrom: sedam pripadnika TO tada je poginulo, a ranjena su osmorica, od kojih je jedan kasnije podlegao povredama. I još su se u toku noći ustaše izvukle iz pećine i u skladu s gerilskom taktikom i onim što su naučili na obuci, podelili se u manje grupe. Jedna je krenula ka Zagrebu, druga prema Travniku, treća prema Sinju...
Tada su shvatili koliko je bila pogrešna njihova procena da je antijugoslovensko raspoloženje veliko i da će biti dobrodošli. Meštani su ih prijavljivali vlastima čim bi ih primetili, ali se potera odužila na više od mesec dana.
Potera je trajala do 28. jula, ali je do tada poginulo 15 jugoslovenskih vojnika, teritorijalaca i milicionera. Desetorica ustaša su poginuli u sukobima s našim snagama, a devetorica su bili zarobljeni - neki kad su bili opkoljeni, neki ranjeni, a jedan, Mirko Vlasnović, 27. jula predao se pred porodičnom kućom u prisustvu brojne rodbine. Od tih devet zarobljenih, njih pet nije živo dočekalo suđenje: neki su preminuli od rana, a neki su likvidirani bez suda. Đura Horvata, Vejsila Keškića i Mirka Vlasnovića je 21. decembra 1972. godine Vojni sud u Sarajevu osudio na smrt, a Ludvig Pavlović je zbog mladosti - imao je 21 godinu - dobio maksimalnu, dvadesetogodišnju zatvorsku kaznu.
Streljani u Sarajevu
Presude su izvršene u martu 1973. godine u vojnom skladištu pored Sarajeva. Pavlović je izdržao skoro celu kaznu, a 1991. pred raspad države, predsednik SFRJ Stipe Mesić, inače Hrvat, pomilovao ga je. I Pavlovića je, međutim, stigao metak. Po izlasku na slobodu pridružio se hrvatskoj paravojsci i u jesen 1991. poginuo od metka JNA. Pojedini izvori, međutim, navode da su ga ubili sami Hrvati, zbog nekih međusobnih razmirica.
I Pavloviću i nekim drugim članovima grupe „Feniks“ u Hrvatskoj i u Hercegovini u BiH su danas podignuti spomenici.
U obračunu sa ustaškim teroristima poginuli su kapetan JNA Miloš Popović, vojnik JNA Branko Blečić, milicioner iz Prozora Luka Bošnjak i Kasim Alijagić, Marijan Bradić, Ismet Čolić, Ahmo Gelić, Franjo Ivanda, Stjepan Radić, Milan Sabljić, Branko Ljubičić, Franjo Grbešić i Mile Odak.
Posle ove akcije, koju su jugoslovenske službe nazvale operacija „Raduša 72“, državni vrh naložio je formiranje posebnih antiterorističkih jedinica u miliciji i u JNA.
Momčilo Petrović