STRATEŠKI TOKOVI: Strateška iskrenost
Laž je tek na ledenim strateškim vrhovima sveta klizava kategorija, jer nije baš inteligentno preterano lagati tamo gde svako o svakome uglavnom sve zna. Stoga moćni ljudi izbegavaju da otvoreno lažu jedan drugog, jer svakakve nezgodacije mogu iz toga proizaći i za njih i za širu okolinu. Naprotiv, što je neko moćniji, to ima više prostora da bude surovo iskreniji, otvoreno deklamujući šta od drugih očekuje kako bi mu se znali prilagoditi i kako ne bi bilo šumova na vezama. Otuda nije čudno što je najmoćniji čovek sveta Donald Tramp (uz kineskog i ruskog predsednika) istovremeno i strateški najiskreniji čovek sveta.
Ta njegova strateška iskrenost ne vidi se samo u terenskim operacijama poput one u Venecueli, gde je batalio priče o ljudskim pravima i demokratiji i otvoreno rekao da će Amerika trgovati venecuelanskom naftom u obostranom interesu, već je to vidljivo tek u strateškim dokumentima Trampove administracije - Strategiji nacionalne bezbednosti i Strategiji nacionalne odbrane, gde je lepo i pošteno ocrtano šta to Ameriku interesuje u današnjem svetu i koja su sredstva i načini koji će se koristiti kako bi se zacrtani interesi ostvarili. Ove strategije su pre svega poruka strateškim konkurentima, Kini i Rusiji, a Tramp je i prvi američki predsednik za mnogo decenija koji je i Evropi pošteno rekao šta misli o njihovim sada već pomalo ohladnelim transatlantskim odnosima, i šta ko tu treba da radi da bi se ti odnosi održali. Nadalje, Tramp je, konačno, lepo i iskreno javno rekao šta ga najviše zanima da zadene kao svoj strateški broš - od Grenlanda, preko Meksičkog zaliva i Kariba, sve do Panamskog kanala, ostavljajući i prijateljima i neprijateljima da biraju hoće li mu to dopustiti na ovaj ili onaj način.
Tradicionalnoj diplomatiji, koja je naučila da govori u stilskim figurama, ovakva Trampova bukvalno brutalna strateška iskrenost mogla bi se učiniti pregrubom i varvarskom, te stoga on trpi najveće kritike upravo na blaziranom Zapadu od dojučerašnjih saveznika da ruši tabue, pravila i konvencije. Međutim, i taj Zapad, koji je blaziranim politikama sam sebe deindustrijalizovao, i čitav svet, koji se doveo do nekoliko strateških ćorsokaka - od Ukrajine sve od Bliskog istoka, u tolikom su neredu da se taj nered možda može pospremiti samo brutalnom strateškom iskrenošću koju upravo demonstrira Tramp. Zlobnici bi rekli da je lako biti tako strateški iskren kad je iza tebe najjača vojska sveta, a možda i istorije. No, baš je ta vojna snaga ne samo uzrok već, sa svim drugim vojskama sveta, i glavni korisnik te Trampove strateške iskrenosti, jer to naprosto olakšava komunikaciju između armija, jer se polako i (zasad umereno) iskreno definišu zone uticaja, delovanja i operacija, jer ne može se svet podeliti na neiskren način, jer iz strateškog laganja i mazanja mogu proizaći samo još veći problemi. Stoga nije čudno što Trampa u ovoj strateškoj iskrenosti prati drugi jednako moćan čovek sveta, kineski predsednik Si, koji je upravo s Trampom napravio dogovor o Tiktoku i smenio nekoliko vojnih moćnika kako bi sebi obezbedio širi manevarski prostor za buduće globalne dogovore.
Konačno, ušli smo u vreme kada nije dobro da se, da parafraziramo Marka Rubija nakon operacije u Venecueli - igraju igrice. Ušli smo u period u kome se globalni poredak više ne može stabilizovati diplomatskim eufemizmima, već samo jasnim definisanjem interesa i granica.