"SUDBINA JE HTELA DA OSTANEM BEZ BRATA I SESTRE..." Potresna ispovest tinejdžerke (18) kojoj su u požaru izgoreli Marko (10) i Dušica (8) dok je ona spavala!
Taj dan ću pamtiti do kraja života, svakog 23. januara meni je teško... U početku sam krivila sebe, a onda sam shvatila da nisam kriva i da je to sudbina - zapisano je i suđeno da izgubim brata i sestru u požaru.
Ovo su reči tinejdžerke Milice Tofilović (18) koja je u januaru 2020. godine doživela veliku porodičnu tragediju kada je izgubila brata Marka (10) i sestru Dušicu (8) koji su nastradali u požaru koji je izbio u šupi u blizini kuće u Maloj Moštanici. Do požara je podsetimo, kako smo tada izveštavali, došlo tokom dečje igre. Nažalost, za to vreme u porodičnoj kući niko od starijih nije bio, sem tada maloletne Milice koja je zaspala nakon dolaska iz škole - majka im je bila na poslu, a otac u zatvoru zbog porodičnog nasilja.
Igra u šupi
- Tog 23. januara desila se tragedija. Teško mi je da pričam, ali pomiri se čovek sa sudbinom. Ručali smo zajedno nakon što smo mi došli iz škole, bili smo prva smena. Majka se spremila i u 13 časova je otišla na autobus za Beograd, radila je drugu smenu. Nas troje smo ostali kući, njih dvoje su izašli da se igraju ispred kuće, ali to nije bilo ništa neobičajeno, to je bilo normalno. Ja sam ostala u kući i u jednom trenutku sam zaspala - ispričala je Milica u podkastu na Hype TV, gostujući kod Dejana Dragojevića.
- Igrali su se u šupi, to je bilo normalno. U jednom trenutku mi je upala komšinica u kuću i počela da me budi. Po njenoj priči nekih sat vremena nije mogla da me probudi. Nisam znala gde se nalazim. Rekla mi je da se desio požar. Izašla sam napolje i šupa je gorela. Izgorela je... Ostalo je nešto malo od šupe.
Znala je da se desila tragedija, jer su njih dvoje voleli tu da se igraju, a i stalno su bili zajedno. Kako je objasnila u podkastu, sa komšijama je usledila pretraga terena.
- Počeli smo da ih tražimo, sve kuće smo obišli. Odmah sam shvatila šta se desilo, iako sam bila mala, samo nisam htela da priznam sebi, da su oni u toj izgoreloj šupi. Ne znam ni kako sam se setila broja telefona majke koju su komšije pozvale i obavestile je kako je došlo do požara, kao i da tražimo brata i sestru - kaže ona i dodaje:
- Ubrzo je došlo mnogo policije i vatrogasaca. Mama je bila izgubljena. Ekipa Hitne pomoći joj je pružila pomoć, trebala je i meni pomoć, ali sam morala da se držim.
Osuda
Osuda zbog dvostruke tragedije nije došla tog dana, ali kako tvrdi sagovornica, već sutradan su stigle uvrede i ogovaranja komšija i porodice. "Krivili su me što sam zaspala i kako je moguće da je majka otišla da radi i ostavila nas same" - bile su njene reči.
- Majka je morala da radi, jer ko bi nas prehranio da ona nije radila? Ko? Uzrok požara ne znam, i ne želim ni da ga znam, bar za sada. Taj papir se nalazi u policiji - rekla je Milica i opisala da je tada usledila još veća drama, koja im je narušila, kako tvrdi, i ovako loš život.
- Majka nije mogla da prihvati da je ostala bez dece, pa je odlučila da ih sahrani kod očeve familije u Ljuboviji, da bi joj bili što dalje... Tada je Opština Obrenovac organizovala autobuse za sve one koji su išli na sahranu. A tamo se svašta čudno desilo, otac je prisustvovao sahrani. Pustili su ga iz zatvora i bio je u pratnji čuvara, znam da mi je nešto pričao, pravio se fin, nazvao me sinom. Ali nije mi bilo bitno šta priča, gledala sam kroz njega - opisala je Milica dan kada su ispraćali na večni počinak njenog brata i sestru.
"Otac i majka su išli iza kovčega, a on je držao za ruku, toliko je jako stiskao da je morala da kaže čuvarima da ga sklone od nje, što su oni i uradili" - tvrdi Milica.
- Na sahrani brata i sestre nisam osećala noge. Nisam mogla da idem da ih sahranim. Bilo mije teško - kaže tinejdžerka.
- Naš život posle tragedije je bio užasan, svi su nas krivili za smrt brata i sestre. Majka se osećala užasno, pa je krenula na terapije, bila sam mala i ono što sam ja mogla da joj kažem bilo je "proći će", ali takvoj ženi koja je izgubila decu ne znači ništa. Nismo mogle da ostanemo u kući u kojoj smo bile, imale smo previše uspomena sa njima i odlučile smo da idemo za Beograd, da započenemo novi život.
Novi život
Dobili su donaciju nakon tragedije i otišli u potrazi za novim životom. Od tog novca našle su stan, platile depozit i prvu kiriju.
- Stan je mali, imali smo krevet, kuhinju i kupatilo. Tada sam prvi put imala kupatilo. Prvi put sam se okupla ispod tuša. Majka se zaposlila, radila je dva posla, a ja sam išla u školu. Bila sam sama sve vreme - ispričala je devojka i objasnila da je u jednom periodu morala da bude kod očeve familije u Ljuboviji jer je njena majka završila u bolnici zbog korona-virusa. Sastale su se, kako tvrdi, nakon nekoliko meseci i nastavile zajedno da grabe za bolji život.
U potresnoj ispovesti Milica Tofilović ispričala je kako je bila žrtva oca, koji je, kako tvrdi, godinama zlostavljao i maltretirao njenu majku, a potom i celu porodicu. Zbog svog nasilničkog ponašanja završio je u zatvoru nakon što ga je prijavila policiji, godinama pored teškog detinjstva otkrila je i šta se krije iza osmeha kojim godinama pokušava za sakrije tugu koju oseća. Opisujući detinjstvo, navela je da može da stane u dve reči - strašno i užasno. Umesto topline doma i zajedništva sa majkom, i pokojnim bratom i sestrom preživeli su gologotu, a bilo joj je sigurno teško i da se odluči koji je to događaj koji joj je obeležio tako težak period. Nije ni počela da živi, a već je morala da se navikne na tamu, ružne reči i nasilje koje je nažalost, nije zaobišlo.
- Ne može da se opiše ono kroz šta smo prošli, ali shvatila sam da moram da skupim snagu kako bi nastavila normalno da živim. Morala sam to da uradim zbog sebe, zbog mame da bi imali nešto bolje u životu - rekla je Milica, a potom dodala da je detinjstvo bilo toliko teško da su živeli na rubu egzistencije.
- Detinjstvo je bilo jako teško, moj otac je bio alkoholičar i nasilnik. Nije želeo da radi, samo je pio. Tukao nas je. Živeli smo od jedne plate, plate moje majke. Što se tiče škole jedva smo imali i ono najosnovnije. Boravak u školi je takođe, bio izuzetno težak jer su vršnjaci bili surovi. Izbegavali su nas, oni se druže, a mi sedimo u ćošku. Kada sam prešla iz škole u Maloj Moštanici u Barič, u peti razred imala sam prijatelje, ali samo dok se nije pročulo da živimo u teškim uslovima. Govorili su nam ružne reči, napominjući da živimo bez vode, da smrdimo, ali to što nemamo vode ne znači da se ne kupamo... Niko nam nije pružio ruku pomoći. Navikla sam na to!
"Otac nas je tukao"
Hrabro je Milica stala pred kameru i detaljno opisala kako je zastrašujuće bilo živeti u takvim uslovima.
- Živeli smo u strahu! U suštini, probudiš se i ne znaš šta će mu danas pasti napamet. Njegov dan je počinjao tako što sedne da pije, napije se i kako ne bi upali u problem morali smo sve da ga slušamo. Ukoliko bi mu se suprotstavili, naprimer kada mu neko od nas ne bi dodao čašicu za rakiju počeo bi pakao. Tukao bi nas. Držali smo se brat, sestra i ja ubvek zajedno, pa ako bi počeo jedno da tuče, tada bi ostalo dvoje uskočilo i brani bi se - kaže Milica i dodala je da je sa sedam godina počela da kuva kako bi barem malo olakšala život svojoj majci.
- Sećam se ukoliko bi se majka sredila za posao, našminkala on je tukao, zlostavljao i govorio da ga vara i da je našla drugog. Zbog mira u kući, često je bila neuredna i zapuštena. Život je nije mazio kad je bila mala, pa se bukvalno udala za prvog koji je naišao, i proživljavala je svašta. Upala je u još veći haos i bedu.
Ponašanje i svakodnevno maltretiranje, kako tvrdi punoletna Milica, bilo je opravdano od strane njegove porodice, tako da nisu imali nikakvu zaštitu.
Horor film
- Imala sam četri, pet godina kada se sećam da je počeo da je tuče. Nasilje je trajalo sve do novembra 2019. kada sam skupila snage i odlučila da ga prijavim zbog nasilja u porodici. Okidač je bio to što je jurio majku nožem po dvorištu. Niko joj nije pomogao, morala sam ja - kaže potresnim glasom tinejdžerka Milica i dodaje:
- Policija je došla, a on nije znao gde se nalazi od alkohola. Tada smo tri dana živeli u horor filmu. Pakao. Pogledaš ga u oči i vidiš đavola! Sećam se tog dana sam otišla u prvu smenu u školu, nije mi bilo dobro, pravila sam se da je kod kuće sve uredu, a nije bilo. Nisam znala šta će zateći. Rekla sam da mi nije dobro i tada su me poslali kuće, zvali smo moje, ali s eniko nije javljao. Znala sam da se nešto desilo.
Sa knedlom u grlu Milica tvrdi, da je taj dan bio prekretnica u njihovom životu i detaljnije opsala kako je zatekla strašnu scenu po povratku kući.
- Izlazim iz autobusa i idem ka kući, a nije mi dobro. Osećam da je nešto loše. Mama je bila sva krvava, stoji u dvorištu, a otac leži u krevetu i pravi se da se ništa nije desilo. Rekao je: "Nisam kriv, ja ovo nisam uradio!" Majka mi je rekla da joj je izbo nožem. Da ga tad nisma prijavila ubio bi moju majku, a brat, sestra i ja bi završili sami i u domu - navodi tinejdžerka i dodaje da je tog dana odlučila da završi njihovu dugogodišnju agoniju.
- Majka je otišla u bolnicu, a otac u pritvor, dobio je dve godine zbog nasilja, a mi smo počeli da dišemo. Imali smo mir. Olakšanje smo osećali. Njen otac, kako tvrdi, zbog nasilja bio je u zatvoru i 2011. godine, ali i na lečenju od alkohola, ali se, prema njenim rečima, nikada nije izlečio.
Milica je u podkastu navela da je prvi put kada je krenula u srednju školu otišla na rođendan.
- Tada sam prvi put otišla na rođendan. Mislila sam ovo je vau... Nikada nisam slavila rođendan. Sećam se da sam za 12 godina dobila samo dva poklona, i jednom imala jednu malu tortu. Mami smo skupljali kada bi joj bio rođendan nekih 100 dinara kako bi joj kupili parfem. Njoj je to mnogo značilo, kao i nama - prisetila se teških dana Milica.