Kraljica Marija mi je te 1933. dala mandarinu. Pojma nisam imao šta je i šta s njom da radim! Terao sam krpenjaču sa Tirketom! Sloba o svojih prvih 100 godina!
Oj devojko Smederevko, otvor' nam Smederevo... - s lakoćom peva Slobodan Jevtić uz čašu vina dok nad brojem 100 gore svećice. Jedan vek je zatvoren. Gazi čika Sloba drugi...
Ali pamti i u srcu nosi. I Smederevo, koje od rodnih mu Saraoraca kraj Krnjeva beše na svega dvadesetak kilometra. Kad slavi jubilej, seća se korena. Iako je imao svega sedam leta kad se s roditeljima, sestrom i bratom preselio kod bake u Beograd. Beše to u do doba kad je kralj Aleksandar Prvi Karađorđević još bio živ i vladao! Kad se maleni Sloba te 1933. obreo na beogradskoj kaldrmi, Čubura mu je otkrila nove vidike. I fudbal!
- Ulica Dragačevska, iz koje se direktno izlazilo na poljanče kod Crkve Svetog Save, one stare, male, pored koje je nikao hram, ubrzo je postala centar mog sveta. Tu smo ganjali krpenjaču, tu je bila moja nova raja. A u njoj i čuveni Tirke, koji je neretko dolazio na poljanče da s nama igra lopte. Iako je bio 16 godina stariji od mene, svi smo tu igrali. Posebno sam ja bio srećne ruke iliti noge da sam stalno bio u timu, pošto sam šutirao levicom. I te '33. glavna tema na poljančetu bio je Urugvaj i slavno polufinale Svetskog prvenstva tri godine ranije, kad su Tirke i ekipa zadivili svet - priča za Kurir čika Sloba.
Slavnog fudbalera i junaka naše priče veže i više od vračarske prašine.
- Obojica smo došljaci iz Krnjeva. I obojica smo imali tu nesreću da ostanemo rano bez oca. On sa četiri godine, kad mu je otac poginuo u Prvom svetskom ratu, a ja sa devet - veli čika Sloba, koji pamti i novotariju koja ih je sve okupljala u ulici:
- Znali smo da sednemo oko jedinog radio-prijemnika i slušamo novosti u Kraljevini Jugoslaviji i svetu. Među novostima bile su i one o izgradnji čak tri osnovne škole u Beogradu istovremeno. Jedna baš beše u komšiluku, u Ulici Vojislava Ilića. I danas osećam miris novih klupa i drvoreda u dvorištu. A ni sa sto godina ne zaboravljam šibu kojom su nas učili da pišemo desnom rukom.
Prve godine u velikom gradu maleni Sloba imao je čast da stigne i do kraljevske porodice.
- Čekao sam s drugarima Božić Batu na dvoru. Kraljica Marija mi je dala mandarinu. Pojma nisam imao šta je i šta s njom da radim - sa osmehom će.
Duboko u sebi nosi i sve muke koje je izneo na nevelikim plećima i tim dečačkim godinama.
- Sa devet godina postao sam glava kuće, najstarije muško. Na meni je bilo da budem čvrst, odgovoran i desna ruka bake koja će nas izdavanjem kuće othraniti i odškolovati. Šta je mučenje videćemo s ratom - bombardovanje, okupacija, glad i hladnoća jedino je što smo imali četiri godine. Te '41. skupljao sam cigle sa zgarišta ostalih od bombi, čistio ih i nosio da se iskoriste za obnovu. I sad kad pričam o zimi '42. godine, osećam leden u kostima. Još nije svanulo, a cvokoćem kod pekara Antonija. Čekam da otvori kako bih preuzeo sledovanje proje. Imao sam i "suvenir" od okupatora, ranu u nozi. Bilo je to '43. Na železničkoj stanici "pozajmljivao" sam ugalj s teretnog vagona. Nemački vojnik me je rafalom upozorio da je zabranjeno. Sledeće, '44. došlo je vreme i da nameštaj i pokućstvo dajem za brašno i jaja seljacima iz Malog Mokrog Luga - kazuje.
Došla je napokon i sloboda. Slobodanovoj porodici oslobodioci nacionalizuju i konfiskuju kuću. Kasnije i ruše. Nije im to zaboravio momak koji je u to doba stasao za visoke škole.
- Novoj državi bio je potreban obrazovan kadar da pripomogne. Na prvoj generaciji fakultetlija je i ovaj mladić sa Čubure. Međutim, odluka nove vlasti bila je da je veterina za mene bolji izbor od medicine, koju sam želeo. Bar sam kasnije sam odlučio da specijaliziram na Tehnološkom fakultetu, kako bih ipak ostao u gradu. I mimo svih ubeđivanja da je perspektiva na selu - seća se čika Sloba.
Usavršavanje u tehnologiji mesa vodi ga i put Minhena i Londona. Ono što je video u modernim klanicama preneo je najpre u Mesnu industriju "Požarevac", gde će ga naći i sudbina:
- Četiri godine sam morao da odradim u Požarevcu. I tu upoznajem moju Vladanku, medicinsku sestru iz Šumadije. Život je tada dobio pravi smisao. Naredne četiri godine posao me vodi u Kruševac, gde nam se rađa naša Dragana. Kao prava porodica, vraćamo se u Beograd. Iako nisam imao partijsku knjižicu, znanje je bio neophodno državi i kreće moja karijera. Glavni tehnolog na izvozu mesa u arapske zemlje, glavni inspektor grada Beograda za kontrolu kvaliteta mesa, sudski veštak u sporovima o kvalitetu mesa, profesor...
Međutim, život nije samo posao. Zapamtimo.
- Preferans sredom svake druge nedelje pod obavezno! Nedeljno popodne za dušu su mi bili hipodrom i konji. A putovanja su uvek morala da budu ukrug - nikad istim putem. A i zašto i bi kad je toliko puteva kojima se može proći. Prva ljubav je svakako fudbal. Kasnije počinjem da pratim i boks zahvaljujući drugu pravniku, kome prava sudnica nije bila dovoljna, pa je sudio i u ringu. U tenis sam se zaljubio pod stare dane gledajući našeg, najboljeg na planeti. Decenijama se bavim i filatelijom. Posebna su radost bile slavske trpeze s porodicom...
Voljena Vladanka više nije s njim. Ali tu je ćerka Dragana, posvećena, brižna. Ne može Dragana da se ne seti svih dragih koji nisu s njima. Ali grli oca pored jubilarne torte. Pita oca ima li još nešto što nije uradio, a želeo je.
- Trebalo je još više da pokažem koliko volim mamu i tebe. Ljubavi nikada dosta - održaće svima lekciju čika Sloba.
Ni za čim ne žali.
- Ništa mi nije ostalo nedostižno. Nečeg ne mogu, a nečeg i ne želim da se setim. Ali pamtim sve bitno. I sa sto umem da se radujem, i uspomenama i onome što će doći. Sreća je u zdravlju i ljubavi bližnjih. A umeće je živeti život kao da voziš veleslalom. Nekad se pustiš jer šta je život ako ne uživaš u svemu po malo. Nekad moraš naglo da zakočiš jer ima toga na šta ne pristaješ. Ipak, ostaješ uporan i dosledan. I uvek imaš cilj ka kome ideš. I ako na tom putu ima onih koji za tebe navijaju, ti si pobednik. Živeli!
Kafana je u mraku, jedino svetlo su svećice na torti koju nosi konobar. "Danas nam je divan dan, divan dan...", ide pesma. Cela kafana peva. Oduva Sloba 100! A ćerka će: "Srećan rođendan, tata, doživeo si stotu, idemo dalje!"
Uzdravlje!