Miloš (4) je čekao da mu stric kupi sladoled kada ga je pokosio rafal iz mitraljeza: Lazar je imao 5 godina kada su mu pred očima Albanci ubili brata
"To je bio jedan miran, običan dan, bili smo u gostima kod ujaka. Samo što smo stigli kući, stric je uzeo Miloša za ruku i poveo ga da nam kupi sladoled. Ljudi iz sela sedeli su ispred prodavnice, pili pivo, bilo je predveče otprilike… Odjednom je odjeknuo rafal, ja sam bio na mostu, tačno ispred prodavnice, Miloš je čekao da stric iznese sladoled… Sećam se samo da me je neko uhvatio za ramena i pribio uza zid, sledeće što pamtim je zvuk helikoptera i vrištanje…“
Tog dana 2000. godine, u Cernici, naočigled starijeg brata, strica, rođaka, komšija i jedinica KFOR-a, iz mitraljeza je ubijen četvorogodišnji dečak Miloš Petrović, dok je ispred prodavnice čekao da mu stric kupi sladoled.
Pošavši da zaštiti dete nastradao je i dečakov rođak Vojin Vasić i komšija Tihomir Simijonović koji se našao na licu mesta.
Ubica je pobegao
Imao bi danas 30 godina, da njegov mlad i nevin život nisu oduzeli albanski teroristi.
- Petnaest sekundi… Toliko je trajalo sve. Šok. Ljudi izbezumljeni. Moji roditelji ležali su na betonu, helikopterom su Miloša prevezli u Bondstil, ali je on već na putu do tamo preminuo. Strica nisu hteli da puste da krene sa njim, ušao je u kuću sav umazan krvlju, držao ga je na rukama… Ubica je pobegao, otrčao je uz potok, prema albanskoj mahali. Nikada se nije tačno utvrdilo ime čoveka koji je povukao obarač - prisetio se svojevremeno Lazar Petrović stariji brat nastradalog Miloša za portal "Kosovsko Pomoravlje".
U ovom malom mestu na jugu Kosova, deca su odrastala u gotovo jednoj ulici, nakon što je 1999. iz njega proterano 700 Srba. Preostali Srbi ostali su na kraju sela, sa školom i crkvom, okruženi brdom i albanskim kućama. Ta jedna ulica za Lazara će zauvek ostati i mesto najbolnijeg sećanja.
"Nikada nismo dobili rezultate istraga"
- Evo, vidiš onaj džip što silazi nizbrdo, to je taj čovek što je bio u zatvoru kao osumnjičeni i onda su ga pustili. On je tu svakog dana, viđamo se. Ali to nije tek tako reći za nekog, on je ubica, mi nikada nismo dobili rezultate tih istraga. Amerikanci su sve to vodili, dolazili, tražili, pokretali nekakve operacije, bio je sa njima i Kušner… Ali ništa. Do dana danas nije se saznalo ni za to, ni ko je počinio druge napade. Dešava se, nekad, da se zapitam, ima li ovaj život uopšte smisla kad je sve tako. Moja porodica retko priča o onome što se desilo, i ja ne želim da ispitujem oca šta on misli i na koga sumnja da mu ne bih ponovo stvarao nemire. Znam samo da mi nikada ne bi dozvolio da se bavim time ko je kriv, jer i on nikada to nije pokušao, zato što je jednog sina izgubio i ne želi da izgubio još nešto. Ali nikada nije pristao da ode odavde, iako su nas svi na to nagovarali - ispričao je Lazar.
U Cernicici je posle rata 1999. godine ubijen Božidar Stojanović dok je čuvao ovce. Iste godine u jednu kuću postavili su velike količine eksploziva i tada je ubijena Blagica Vasić, a ostali članovi porodice su povređeni. 2000. u maju ispred prodavnice, ubijaju Vojina Tasića, Tihomira Simijonovića i četvorogodišnjeg Miloša Petrovića. 2002. godine ubijen je Trajan Trifunović dok je čuvao ovce. 2003. desilo se poslednje ubistvo. Učitelj Miomir Savić došao je do škole da uzme školske planove. Ubijen je kada je stigao do prodavnice.
- Deco, stanite i pogledajte me. Ja tako mali, a zašto sam ubijen? - bolne su reči ispisane na grobu ovog malog Miloša koji se nalazi u selu kod Gnjilana.
Kurir/ Kosovskopomoravlje.org