TOPLIČKI USTANAK: Kosta Vojinović, junak koji je poveo narod u borbu protiv "velike Bugarske"
Kralj Aleksandar Karađorđević oženio se rumunskom princezom Marijom 1922. Na svadbu, nepune četiri godine posle Prvog svetskog rata, bili su pozvani i visoki predstavnici Nemačke, Austrije i Mađarske, zemalja protiv kojih se Srbija borila. Pozivnicu jedino nisu dobili Bugari - zločine koji su oni počinili na teritoriji pod njihovom okupacijom tada još nije bilo moguće oprostiti.
Nakon godinu dana ratovanja, Centralne sile Nemačka i Austrougarska odlučile su se za ofanzivu na Srbiju, kako bi obezbedile kopneni put za Carigrad, spojile se s Turskom, i ugrozile Englesku u Indiji i Egiptu, a zatvorile Dardanele za Rusiju.
Bugarska okupacija
I jedna i druga strana nastojale su da Bugarsku, koja se do tada nije opredeljivala niti učestvovala u ratu, privuku na svoju stranu. Sve ponude išle su na štetu na Srbije: Antanta joj je nudila deo Makedonije ako i dalje ostane neutralna, ali su Centralne sile bile izdašnije: s Bugarima je bio sklopljen ugovor po kome je Srbija imala da se podeli između nje i Austrije. Tako su Bugari u oktobru 1915. ušli u rat - napavši srpsku vojsku koja je odstupala pred Nemcima.
Tokom rata, pod bugarskom okupacijom su bili istočni i južni delovi Srbije, dve trećine Kosova i deo Makedonije.
- Kad je bugarska vojska ušla u Srbiju 1915. godine, jedan od prvih njenih koraka bila je likvidacija srpske elite, koja je uključivala učitelje, trgovce i sveštenike, odnosno sve one koje je Bugarska smatrala čuvarima srpskog nacionalnog duha - zapisao je istoričar Milovan Pisari, autor knjige „Na balkanskom frontu: rat i zločini nad civilnim stanovništvom u Srbiji 1914-1918“.
Prema tada važećem međunarodnom pravu, okupacija jedne teritorije u ratu smatrana je privremenim stanjem. Bugarske vlasti, međutim, prionule su na bugarizaciju okupiranog stanovništva, uvereni da su granice „velike Bugarske“ u kojima se našla Srbija, večite.
Bugarski car je povodom napada na Srbiju svom narodu izdao proglas u kojem se kaže: „Pozivam bugarski naoružani narod na zaštitu rodnog kraja“, a predsednik bugarske vlade Radoslavov je izjavio: „Može se Srbija obnoviti, posle rata, može se i povećati, ali u Srbiji više neće biti Srba.“.
U tom cilju, sistematski je uništavana srpska i paralelno nametana bugarska kultura, organizovano je masovno ubijanje pripadnika srpske inteligencije, sveštenstva, vršene su masovne deportacije u logore i kažnjavanja, imena su bugarizovana, naročito kod novorođene dece... Uništavana su čitava srpska sela.
Ibarsko-kopaonički odred
A kad je 1917. najavljena regrutacija srpskih mladića u bugarsku vojsku, u Toplici - teritorija na kojoj se danas nalaze opštine Doljevac, Merošina, Žitorađa, Prokuplje, Blace i Kuršumlija - buknuo je ustanak.
Narod se na okupiranim teritorijama nije lako mirio s nasiljem zavojevača. Naoružane grupice odmetale su se u brda i već sredinom 1916. godine u Leposaviću je formiran Ibarsko-kopaonički odred. Na čelu mu je bio Kosta Vojinović, tada 27-godišnjak, s komitskim iskustvom u odredu vojvode Vuka.
Ovaj odred ulazio je u sukobe s manjim bugarskim formacijama i iz njih izlazio kao pobednik, što je ohrabrivalo ostale.
To je, u isto vreme, odgovaralo i Vrhovnoj komandi srpske vojske, koja je u Solunu razrađivalla plan po kojem je, kad počne proboj Solunskog fronta, u Srbiji, u zaleđu neprijatelja, trebalo organizovati pobune stanovništva.
Ali kad se u narodu pročulo da će svi Srbi vojni obveznici biti mobilisani u bugarsku vojsku i poslati na front da se bore protiv svojih sunarodnika, situacija je izmakla kontroli. Kosta Vojinović poveo je narod u ustanak.
Uviđajući da takva pobuna ne može da ima povoljan ishod, a i da remeti planove za oslobađanje zemlje, komanda srpske vojske iz Soluna u septembru 1916. poslala je avionom komitu Kostu Milutinovića Pećanca da primiri najborbenije, ali i da oformi nekoliko četa koje međusobno neće znati jedna za drugu, koje će čekati naređenje Vrhovne komande za početak bune.
Vojinović i Pećanac
Sukob Koste Vojinovića, ratobornog i vođenog patriotskim zanosom, i Koste Pećanca, poslatog da zanos suzbije, bio je neminovan. Vojinović se u početku povinovao Pećancu, koji je imao mandat Vrhovne komande, i prihvatio da ustanak ne diže. Ali od decembra 1916. sve češće napada Bugare, da bi 26. februara u Mačkovcu kod Kuršumlije bez Pećančeve dozvole proglasio ustanak.
Na poziv Bugara da se preda i da će mu sve što je do tada učinio biti oprošteno, Vojinović odgovara: „Nisam ja vođa razbojničke bande koji se napljačkao para pa se predaje da pomoću istih život spase, već sam ja srpski oficir koji je pozvan da noću i danju bdi nad svojim narodom i upućuje isti da ne zaboravi svoju narodnost, veru i otadžbinu. Za svoju rodbinu ne brinem i radujem se što stradam za svoju otadžbinu... Predati se ni u kom slučaju neću živ, već samo mrtav. Časnom srpskom oficiru ne dolikuje predati se ženski.“
Sukob dostiže najvišu tačku kad Vojinović, koji je u međuvremenu dobio titulu vojvode Kosovca (bio je poreklom iz Kosovske Mitrovice) na svoju ruku napada i oslobađa Prokuplje. Kad mu vojvoda Pećanac prigovori, Vojinović ga naziva kukavicom i strašljivcem, a prema neki izvorima poteže i pištolj.
Vojvoda Kosovac je u oslobođeni grad preselio svoj štab. Formirao je sud i napisao zakone po kojima će se suditi. U Crkvi Svetog Prokopija priredio je svečanu veliku službu, a da bi podigao moral stanovništvu, organizovao je zabavu u kafani „Jug Bogdan“. Ali ništa od toga nije potrajalo...
Jake bugarske i austrougarske snage povratile su Prokuplje i ugušile Toplički ustanak do 25. marta.
Kosta Pećanac povukao se u ilegalu do oslobođenja 1918. godine, a Vojinović je nastavio da luta šumama na čelu svojih saboraca.
Za to vreme, Bugari su zbog ustanka izvršili odmazdu nad stanovništvom Toplice. Od 5.000-6.000 ustanika, polovina je ubijena. Ubijani su i stariji ljudi, žene i deca. Prema podacima Austrijanaca koje citiraju naši istoričari, pobijeno je oko 20.000 ljudi.
Masovna predaja
Demoralisani i izloženi represiji, ustanici se masovno predaju okupatorima, i pri tome izdaju dojučerašnje jatake. U izveštaju komandi, bugarski pukovnik Darvingov kaže: „Predavanje četnika postalo masovno. Bugarske vlasti vode pregovore sa još nepredatim četnicima, a to demorališe i ostale koji se inače ne bi predali.“
Glava Koste Vojinovića je ucenjena. Vojinović, koji uredno vodi dnevnik, beleži: „Potera je bilo velikih za mnom. Naročito su me tražili predati četnici. Njima je želja bila da ja poginem te da se oni spasu odgovornosti pred srpskim sudom za počinjena zla i krađe kojima sam ja sve podatke pohvatao... Potkazivali su me imućniji građani seljaci, a sirotinja nam izlazila na susret i čuvala.“
Njega i četiri saborca Bugari su 23. decembra 1917. godine opkolili u vodenici nadomak Blaca. Oni su poginuli, a on se, ostavši sam, ubio.
Pre samoubistva zabeležio je: „Svako ko bude video vodenicu na Grgurskoj reci odmah će shvatiti da Kosta Vojinović iz nje nije mogao pobeći, ali i da je poteru doveo neko ko je znao gde se vodenica nalazi.“
Kosta Pećanac je u međuratnom periodu aktivno učestvovao u političkom životu. Predvodio je udruženje četnika, kapitalizujući tako svoje učešće u ustanku.
U Drugom svetskom ratu bio je saradnik Nemaca, a okolnosti njegove smrti nisu sasvim razjašnjene. Izgleda da su ga sredinom 1944. godine zarobili i pogubili četnici Draže Mihailovića.
U televizijskoj seriji „Vera“, i u nekim novinskim tekstovima koji su pratili njeno emitovanje, Pećanac je bez osnova prikazan kao pozitivna ličnost.
Jedna ulica u Lebanu nosi Pećančevo ime, dok Vojinović ima ulice u Beogradu, Blacu, Nišu...
Momčilo Petrović