"KRENULI SMO KA STADIONU, A NAVIJAČI SU LJULJALI AUTOBUS..." Bivši as Zvezde otvorio dušu i govorio o okršajima protiv Partizana: "Slabo sam spavao..."
Fudbaleri Crvene zvezde i Partizana u nedelju od 17 časova igraju 178. večiti derbi, a tim povodom na sajtu Super lige Srbije osvanuo je intervju sa Filipom Kasalicom, legendom našeg domaćeg šampionata i bivšim napadačem tima sa Marakane.
Intervju bez izmena možete pročitati u nastavku teksta, a u njemu je Kasalica podelio i neke veoma zanimljive anegdote sa večitih derbija.
Sa preko 250 odigranih utakmica u elitnom rangu našeg fudbala, Filip Kasalica je s razlogom postao legenda Super lige Srbije. Od debija sa 16 godina u OFK Beogradu, preko nezaboravnih partija u Slobodi iz Užica, pa sve do statusa miljenika navijača Crvene zvezde i lidera u Radničkom iz Niša, Kasalica je obeležio jednu čitavu eru domaćeg fudbala.
U opširnom intervjuu za rubriku „Legende Super lige“, Filip evocira uspomene na svoju bogatu karijeru.
– Ako se vratim na početak, moj prvi san bio je dres užičke Slobode, koja je u tom trenutku bila trećeligaš, član Srpske lige Zapad. Tek nakon odlaska u OFK Beograd, apetiti su porasli. Došao sam u kontakt sa ozbiljnijim fudbalom i tada je glavni cilj postao OFK Beograd, a negde u pozadini javila se nada da bih mogao obući i dres Crvene zvezde. Kasnije sam to, zaobilaznim putem, i ostvario. Sve u svemu, prezadovoljan sam karijerom- rekao je Kasalica i dodao:
– U OFK Beograd sam došao kao dete sa 14 godina, a debitovao sam sa 15, šest meseci posle dolaska. Trener je bio Sosa Babić, a generacija je bila izuzetno kvalitetna, kako omladinska, tako i prvi tim. Mislim da sam među najmlađim debitantima u istoriji kluba i lige – imao sam 16 godina i stotinak dana. Danas je to drugačije, mlađi češće dobijaju šansu, ali tada je bilo teže. Ponosan sam na taj podatak i uspeh u tadašnjoj ligi Srbije i Crne Gore.
Naravno da se prisetio i tog debija, kao i sjajne generacije OFK Beograda.
– Debitovao sam protiv Čukaričkog na Banovom Brdu. Zanimljiva anegdota je da sam krenuo da uđem bez kostobrana, pa je Sosa Babić vikao na mene. Branio je Damjanac, Bane Ivanović je bio desno, Baša i Jokić štoperi, Duško Tošić levo. U sredini Ivan Petrović i Baković, levo Božović, desno Simić, a u špicu Stolica. Kasnije su došli Kolarov, Đorđe Rakić, Stefan Babović… Bila je to strašna škola koja je tada bila poznata širom Evrope. Nadam se da će OFK-a uskoro vratiti tu staru „romantiku“ na Karaburmu.
Njegov put je išao preko pozajmica – Jedinstvo Paraćin, Mačva, Srem, Hajduk Kula, a Kasalica priznaje koliko to očvrsne igrača.
– Sada, kada se bavim agentskim poslom, vidim koliko je to osetljiv period. To je kao pubertet u razvoju deteta, taj prelazak iz omladinskog u seniorski fudbal je ključan. Mnoga deca se tu izgube. Moj savet je uvek: bolje igrati treću ligu nego sedeti na klupi u Super ligi bez minutaže. Moraš da igraš da bi te neko video. Ako ne igraš, moraš napraviti korak unazad da bi dokazao potencijal.
Hajduk iz Kule je bio važna stanica za Kasalicu, da potom usledio povratak u Užice.
– U Kuli sam stasao kao osoba. Hajduk je imao sjajan igrački kadar i stadion, mada prateće stvari nisu bile na nivou koji danas vidimo u velikim klubovima. Ali druženje je bilo izuzetno. Tu sam nadogradio svoju ličnost, sazreo sam veoma rano jer sam otišao kao klinac – rekao je Kasalica i dodao:
– Sloboda je bila moj prvi ispunjeni san. Agent i prijatelj Rade Ćaldović savetovao me je da se vratim u Užice, iako me je zvala podgorička Budućnost. Prihvatio sam to, čak i za manje novca. Trener Ljubiša Stamenković Piskavac je sjajno namestio ekipu i te polusezone smo igrali možda i najlepši fudbal u Srbiji. Bio sam na vrhu liste strelaca sa Darkom Spalevićem. Nisam siguran, opet ograđujem se, ali mislim da je tako bilo.
Sjajne partije u Slobodi, gde je na 14 mečeva dao sedam golova u Super ligi, otovorile su mu put na Marakanu.
– Rade mi je javio da me žele Crvena zvezda i Robert Prosinečki. Bilo je sedam dana natezanja, ali kada je posao završen, bio sam presrećan. Osećaj kada te traži legenda poput Robija je fenomenalan. On je uticao na moju karijeru i privatno je bio, jednom rečju – lav. Došao sam u drugoj godini Robijevog mandata. On je već godinu dana pre mene vodio Crvenu zvezdu. Došlo nas je šest-sedam mlađih igrača, što je bio vetar u leđa ekipi. Bio sam najstariji među njima, imao sam 23 godine, a svi ostali su bili mlađi. Za današnje vreme je nezamislivo da prve dve utakmice, protiv Spartaka i Smedereva, prati 45 ili 46 hiljada ljudi. Čak je i u Ligi šampiona teško dostići takvu posetu. Ljudi su tada osetili tu Zvezdinu mladost. Te sezone smo osvojili Kup, sledeće godine izgubili derbi koji je odlučivao titulu, a već treće godine vratili smo titulu na Marakanu.
Debi u dresu Zvezde bio je debi iz snova, jer je Kasalica posle 73 sekunde zatresao mrežu Smedereva. Dugo je držao rekord kao najbrži debitant strelac, ali ga je 2024. pretekao Bruno Duarte.
– Prestigao sam tada Boru Kostića. Došao sam sa povredom koja se odužila, ušao sam sa klupe i imao imperativ da opravdam uloženi novac. Dva kontakta s loptom, malo sreće, asistencija Mirića i gol. To mi je jedan od najsrećnijih momenata u karijeri. Ipak, Bruno Duarte me je pretekao. Prva utakmica, broj 17, napadač. Zanimljivo je kako se stvari poklapaju — broj 17, napadač koji ponekad igra i na bočnim pozicijama.
Imao je Kasalica u večitim derbijima sjajan učinak. Samo dva je izgubio, dok je postigao i dva pogotka.
– Imam sedam derbija i dva poraza. Na prvom derbiju postigao sam svoj prvi gol, ujedno i drugi gol za Crvenu zvezdu, za 2:0. To je bio veoma važan trenutak u mojoj karijeri. Taj meč je bio u polufinalu Kupa, a u finalu protiv Borca osvojili smo trofej. Igrao sam i derbi koji smo dobili 3:2, bio sam igrač utakmice, postigao sam gol i upisao asistenciju. Zanimljivo je da sam asistirao Milijašu levom nogom, koja mi nije jača strana, a on je postigao gol glavom, iako nije često pogađao na taj način. Izgubio sam jedan derbi 1:0 koji je odlučivao titulu, kao i drugi 2:1, u kojem nam je i taj postignuti gol bio dovoljan za titulu, koju smo tada vratili. Sve u svemu, tih sedam derbija smatram veoma uspešnim- rekao je Kasalica, koji je otkrio i šta mu je najupečatljivije u sudaru sa večitim rivalom:
– Sećam se prvog derbija u polufinalu Kupa. Slabo sam spavao, a koliko se sećam, ni Filip Mladenović nije oka sklopio pred utakmicu. Emocije su bile jake, bio je to naš prvi derbi. Posebno sam voleo kada smo igrali na stadionu Partizana. Put od Marakane do stadiona JNA bio je poseban doživljaj. Prolazili smo zatvorenim putem, a što smo se više približavali stadionu, dočekivali su nas naši navijači i ljuljali autobus. Taj dolazak na Partizanov stadion ostao mi je najupečatljiviji deo svakog derbija.
Dotakao se i ovog narednog, 178. po redu, koji je na programu u nedelju od 17 časova.
– Ako gledamo samo kvalitet, očekujem ubedljivu pobedu Zvezde. Ipak, pošto je u pitanju večiti derbi, mnogo puta se pokazalo da forma i stanje na papiru ne znače mnogo. U poslednjih sedam, osam ili deset godina Zvezda je često bila bolji tim na papiru, ali nijedan derbi, osim onog na JNA kada je bilo 0:4, nije bio lak. Svaki derbi je težak i poseban, bez obzira na razliku u kvalitetu. Očekujem pobedu Zvezde, ali sigurno neće biti nimalo lako.
Ipak, ono što ga malo „peče“ jeste prečka koju je pogodio u 144. večitom derbiju. I to pri rezultatu 0:0,gde se odlučivalo o tituli.
– Postoje dva momenta koja obeležavaju moj boravak u Zvezdi — Bordo i ta prečka. Šta bi bilo da je bilo, ne znamo, ali sigurno bi mnogo toga bilo drugačije. To su dva veoma važna trenutka: nesrećan gol koji smo primili protiv Bordoa i prečka koju sam pogodio. Da smo tada pobedili, titula bi se ranije vratila, ali tako je kako je. Iz ove perspektive, kao veliki zvezdaš, mogu da kažem da ni ovako nije loše. Zvezda je na pravom putu, sinoć smo pobedili Lil, i vratila se na stare staze slave, kao ozbiljan takmac u evropskom fudbalu.
Rane iz Bordoa i dalje bole, ali je Kasalica srećan što danas može da gleda Zvezdu koja pobeđuje na francuskom tlu, te se dotakao pobede crveno-belih protiv Lila.
– Zvezda mi je juče delovala mnogo sigurnije. Nije dozvolila Lilu gotovo nijedan šut u okvir gola, osim možda jednog pred kraj, kada je nastala gužva. Danas Zvezda izgleda stabilnije. To je fudbal. Rade Krunić je juče pokazao koliko znači ekipi — pravi stub igre Crvene zvezde. Kada je dolazio, bilo je sumnji da li je pravo pojačanje. Zvezdina publika ne trpi čekanje, želi instant rezultat, ali to nije uvek moguće – rekao je Kasalica, pa se osvrnuo na tu noć u Bordou:
– Iskreno, ne sećam se detalja. Video sam fotografiju na kojoj sam u suzama dok prilazimo navijačima, ali tih trenutaka se ne sećam. Možda mi je ostalo urezano nešto sa aerodroma, i to je sve. Bilo je veoma stresno jer smo bili blizu nečega velikog. U to vreme put do Lige Evrope bio je izuzetno težak, a Liga konferencija nije postojala. Godinu pre Bordoa, mislim da je protivnik bio Ren, još jedan jak francuski klub. Ipak, to je deo veličine Crvene zvezde, smenjuju se radost i tuga, ali ljubav prema klubu ostaje.
Sezona 2013/14 zauzima posebno mesto u srcu Filipa Kasalice, jer je tada sa Zvezdom osvojio titulu kojom je prekinuta višegodišnja dominacija Partizana. Zanimljivo, nedavno smo bili i svedoci tri epizode na zvaničnom kanalu Crvene zvezde vezane baš za taj period.
– Čuo sam da je emisija bila gledana i da su komentari veoma pozitivni, ali tamo je ispričano možda deset odsto najzanimljivijih detalja. Siguran sam da bi 80–90 odsto onoga što se dešavalo moglo da bude materijal za seriju. Da su takvu sezonu imali Mančester junajted ili Real Madrid, verujem da bi Netfliks snimio serijal o tome – rekao je Kasalica i dodao:
– Bilo je jako teško na početku te sezone. I Partizan i mi smo kiksali, primali smo mnogo golova. Ipak, presudio je prvi sezonski derbi, kao i neke važne utakmice poput one u Nišu. Najvažnije je bilo to što smo delovali kao jedno. Nije fraza — zaista smo funkcionisali kao tim u svakom segmentu, na terenu i van njega. Pomagali smo jedni drugima u svemu i držali se zajedno kao jedna celina.
Osvrnuo se i na taj drugi derbi u sezoni, kada je Partizan slavio sa 2:1. Podsetimo u prvom je bilo 1:0 za crveno-bele.
– Neverovatna utakmica. Dosuđena su dva penala i oba su promašena. Navijači će uvek polemisati, ali oba su bila opravdana. Retko se dešava da ekipa promaši dva penala na istoj utakmici. Oni su poveli, mi smo se vratili i u 90. minutu Kojić, moj veliki prijatelj, postiže odlučujući gol. Mislim da mu je nokat ostao i dalje u lopti i palac kako je on nju šutnuo, ona samo onako mogla da uđe i nikako drugačije. Ako je već moralo da bude 2:1, bolje tako nego 1:0.
Teško je Kasalici palo neigranje u Evropi, odnosno izbacivanje Zvezde iz evropskih takmičenja. Na kraju je završio u Južnoj Koreji.
– Trebalo je da odem već šest meseci ranije, na polusezoni. Imao sam ponudu iz ruske Mordovije, koja je tada u drugoj ligi imala veliku bodovnu prednost. Ipak, nisam otišao iz više razloga i zato što sam želeo da osvojim titulu sa Crvenom zvezdom. Kada smo je osvojili, otišao sam ispunjen, ali i sa dozom praznine, jer se ta generacija brzo raspala. Ostaje velika žal što tada nismo igrali Evropu. Generacije se često porede, ali to je teško meriti. Šteta je što nismo dobili priliku da se pokažemo na evropskoj sceni. Nije se radilo o velikom novcu, posebno u poređenju sa današnjim ulaganjima u klubove. Šta se tačno dešavalo, ne znam, ali ostaje žal i praznina zbog propuštene šanse.
Igrao je Kasalica potom i u Hrvatskoj i u Grčkoj i Kazahstanu, dok je u Srbiji još branio boje Napretka, Rada i Radničkog iz Niša.
– Prvo sam otišao u Kruševac. Tamo je bila veoma dobra generacija — Alivodić, Aleksa Vukanović, Vulić, Gobeljić, Urošević i kapiten, veteran Miladinović. Zbog spleta nesrećnih okolnosti nismo uspeli da izborimo Evropu. Nakon toga sam kratko bio u Grčkoj, pa se vratio u Rad. To je klub koji mi je posebno drag. Prijatelji su me pozvali, atmosfera je bila odlična, klub je tada bio u Super ligi, kao što se i danas bori, nažalost. Vratilo me je drugarstvo i zajedništvo. Kasnije je usledio odlazak u Niš. Prva godina bila je turbulentna, jedva smo izborili opstanak. Druge godine uspeli smo da izborimo plasman u Evropu – rekao je Kasalica i dodao:
– Batak mi je bio saigrač u reprezentaciji Crne Gore i prijatelj. On me je doveo u Radnički Niš. Kada je otišao, imao sam dilemu oko statusa i minutaže. U završnici sezone, kada je situacija bila najteža, trener mi je dao kapitensku traku i tada smo obezbedili opstanak. Sledeće godine situacija je bila slična, ali sa drugačijim ciljem — borba za Evropu. U završnih osam kola bio sam standardan kod Bataka, postigao sam i gol protiv TSC-a i zajedno sa ekipom izborili smo evropski plasman. Ipak, ta generacija se ubrzo raspala. Za Zvezdinu generaciju znam razloge — nije bilo Evrope, postojali su finansijski problemi i igrači su želeli sigurnost. U Nišu mi je nejasno zašto nije postojala inicijativa da se napadne evropska sezona i napravi iskorak.
Dotakao se i same Super lige.
– Današnji fudbal… Ljudi uvek kažu da je iz godine u godinu slabiji, ali ja se ne slažem s tim. Mislim da danas u srpskom fudbalu ima mnogo više novca i više stranaca. Sve pohvale Fudbalskom savezu i Super ligi i svima koji su podržali skraćivanje lige. To je napredak jer sada više od polovine timova mora da se bori za opstanak, niko nije siguran. Ranije bi se desilo da u poslednjih pet kola dve ekipe jure nešto, a ostalih devet ili deset ne igra ništa značajno. Sada, čak i Napredak, koji još nije matematički ispao, mora da se bori do kraja, i svi timovi igraju maksimalno do poslednjeg kola.
Na pitanje kako vratiti publiku na stadione, Kasalica je rekao:
– Mi smo narod koji često nipodaštava svoje, a tuđe nam je uvek bolje. Kao agent vidim koliko stranci cene naše igrače. Prvo i osnovno, moram da kažem da nikad nikome ne možeš udovoljiti. Kakav god sistem da se napravi, uvek će biti negativnih komentara — da li je dobar ili loš, uvek će se kritikovati. To uopšte nije tačno. Igrao sam u inostranstvu i sada radim kao agent, i mogu da kažem da svi cene naše igrače i uspehe, bez obzira na veličinu. Mi ih često sami umanjujemo, i to nikad neću razumeti.
– Šta treba da se uradi? Pre svega infrastruktura — tereni, natkriveni objekti, poput onih u Poljskoj, gde liga funkcioniše kvalitetno i izjednačeno. Takođe, treba raditi na tome da liga bude neizvesnija, što će vremenom privući publiku nazad na stadione. Moramo popraviti infrastrukturu, natkriti tribine kao u Poljskoj, da ljudi imaju komfor.
Za kraj, otkrio je i kako bi voleo da ga pamte navijači, kao i za čim žali.
– Do sada mi je drago što sam kao igrač uvek davao srce na terenu. Kao član Crvene zvezde, navijači me cene, vole i poštuju, i prepoznaju to čak i nakon toliko godina. Nikada nisam davao otrovne izjave o Partizanu. Sport je konkurencija, ali izvan terena poštujem i družim se sa igračima drugih klubova. Kao igrač sam voleo da pobedim, ali nikada nisam koristio otrovne strelice. Mislim da me sada poštuju kao nekoga ko je imao karijeru u najvećem klubu u Srbiji, bio prgav na terenu, ali korektan van njega.
– Žalim za dve stvari: što nisam igrao sa Crvenom zvezdom u evropskom takmičenju i što nisam bio deo reprezentacije Crne Gore na Svetskom prvenstvu u Brazilu. Bili smo blizu, izgubili jednu utakmicu od Ukrajine, a imali smo i šansu na 0:0. Ali sve u svemu, zahvalan sam na svojoj karijeri i želim da mlađi igrači nastave da se dokazuju.
Kurir sport / Super liga Srbije
BONUS VIDEO: