MONIKI JE ZA 24 SATA UMRLA BEBA OD 8 MESECI Lekare je pitala samo jednu stvar, a onda su svi počeli da plaču: "Da su nam samo to rekli..."
„Naša Mia rođena je 29. juna 2025. godine, a preminula je 13. februara. Imala je sedam i po meseci. Sve se dogodilo za manje od 24 sata. Od prve temperature do trenutka kada su mi rekli da je više nema. Sedam i po meseci života stalo je u jedan dan.“
Ovo su potresne reči majke koja je prošle nedelje izgubila svoje dete – malu devojčicu Miu, koja je preminula od meningokokne sepse tipa B. Ovo je apel njene majke, Zagrepčanke Monike Čorak, da nijedan roditelj više ne mora da prolazi kroz bol i tugu kroz koje sada prolaze ona, suprug Marko Čorak i njihov petogodišnji sin koji po stanu i dalje traži svoju seku.
Vakcina protiv meningokoka postoji, ali se deca u Hrvatskoj mogu vakcinisati samo na izričit zahtev roditelja, koji sami moraju da kupe vakcinu – i to ako im uopšte neko kaže da ta mogućnost postoji, što su Monika i Marko saznali tek kada je sve već bilo gotovo, prenosi Slobodna Dalmacija.
– Mi svojom pričom želimo da podstaknemo promenu. Tražimo da se vakcina uvrsti u obavezni kalendar imunizacije ili barem da svaki pedijatar informiše roditelje o njenom postojanju i riziku od bolesti. Kada roditelju kažete da bolest u najtežem obliku ima gotovo stopostotnu smrtnost, to više nije pitanje „obične dečje bolesti“. I jedan slučaj je previše – naglašava Monika.
Od rođenja, Mia je bila vesela, živahna i zdrava beba. Uvek nasmejana, radoznala, posebno vezana za starijeg brata koji je dete iz spektra autizma.
– Kada su nam za sina, sa nepune dve godine, rekli da je u spektru, svet mi se srušio. Zato sam kod nje stalno osluškivala, posmatrala razvoj, reakcije, govor tela. Kod nje je sve izgledalo uredno, osim blage žutice koja je prošla bez većih komplikacija. Vakcinacije su joj kasnile jer pedijatar često nije bio prisutan. Termin za narednu dozu bio je zakazan za petak. Preminula je tog istog petka ujutru – govori majka.
Bolest koja napreduje munjevito
Prvi simptomi pojavili su se dan ranije, u četvrtak ujutru.
– Probudila se i odmah povratila. Izmerila sam temperaturu – 39,8 stepeni. Istusirala sam je, dala čepić, pokušavala da je hidriram. Bila je pospana, malo bi odspavala pa zaplakala. Mislila sam da je virus. Ništa mi nije delovalo dramatično. Zvala sam pedijatricu, javila se sestra koja je preporučila klasičan protokol za skidanje temperature, što i sama znam. Uveče, dok sam je presvlačila, primetila sam po telu sitne ljubičaste promene, poput modrica. Nisu ličile na tipičan osip. Nešto mi nije dalo mira. Pokušala sam da pozovem hitnu pomoć, ali se niko nije javljao. Nakon nekoliko pokušaja odlučili smo da sami krenemo u Kliniku za infektivne bolesti „Dr Fran Mihaljević“ – priča majka.
Na prijemu su prvo pomislili da ima varičelu, ali je sestra vrlo brzo primetila da joj opada zasićenost kiseonikom. Odjednom je sve postalo hitno. Pred očima roditelja uzela je dete u naručje i potrčala ka jedinici intenzivne nege. Roditelji su trčali za njima, po kiši, uzbrdo, od trijaže do intenzivne nege.
– Čekali smo dva i po sata. Zatim nas je lekar pozvao i rekao da je situacija veoma ozbiljna. Dijagnoza je bila meningokokna sepsa. Morao je nekoliko puta da ponovi jer ga nisam čula. Samo sam rekla: „Molim vas, zapišite mi.“ Rekao je da postoji velika mogućnost smrtnog ishoda. Tokom noći su je priključili na aparate, čak i na dijalizu. U 1.20 su nam rekli da se stanje pogoršalo. U sedam ujutru, kada sam pozvala, odgovor je bio: „Nije ni bolje ni gore.“ Držala sam se te rečenice. Mislila sam da znači da su je stabilizovali. U 9.58 sam ponovo pozvala. Rekli su mi: „Žao nam je, nije preživela.“ Reanimirali su je više puta. U 9.56 je proglašena smrt – sa tugom govori Monika.
Lekari su im objasnili da je reč o najtežem obliku meningokokne sepse, bolesti koja izuzetno brzo napreduje, posebno kod male dece. Pojava modrica ukazuje na to da su organi već zahvaćeni i da je reč o fazi u kojoj je ishod često neizbežan. Na pitanje da li bi raniji dolazak u bolnicu promenio tok događaja, odgovorili su im da verovatno ne bi. U ovakvim slučajevima sigurnog odgovora nema.
– Pitali su nas da li želimo da je vidimo, ali su nas stalno upozoravali na njen izgled. Bila je gotovo potpuno ljubičasta. Možemo samo da zamislimo šta se dešavalo unutar tog malog tela kada je spolja tako izgledala. Ja sam je dodirnula. Pitala sam da li smem, rekli su da smem. U sebi sam rekla: „Ona spava.“
Tokom noći epidemiolog je pozvao zbog preventivnih antibiotika za sve koji su bili u bliskom kontaktu sa njom, a uzorci su poslati na dodatne analize u inostranstvo.
– Na otpusnoj listi pisalo je da je smrt nastupila u roku od 24 sata. I to je istina. Možda je prošlo 10 ili 11 sati od prvih simptoma, ali 24 sata je maksimum. Nema 25. U tom roku vas jednostavno više nema. Pitala sam lekare koliko je takvih slučajeva bilo. Rekli su da je pre osam meseci bila jedna beba koja nije preživela. Sva deca koja su razvila najteži oblik meningokokne sepse, prema njihovim rečima, imala su smrtonosan ishod. I stariji koji prežive često ostaju sa teškim posledicama – amputacijama ili trajnim invaliditetom. Gotovo niko ne prođe bez posledica. Pitala sam da li smo zakasnili. To mi je bilo najvažnije. Rekli su mi da nismo. Da u ovom slučaju vreme, u klasičnom smislu, ne znači mnogo. Kod ove bolesti sve se odvija munjevito. Deca su dolazila i ranije, „na vreme“, pa se ishod nije promenio. Rekli su i da se, kada se pojave modrice, proces već odvija iznutra i da su organi već zahvaćeni – kaže Monika.
Objasnili su joj da se bakterija prenosi kapljičnim putem i da oko deset odsto ljudi može biti kliconoša bez ikakvih simptoma – mogu nositi i prenositi bakteriju, a da toga nisu ni svesni. Postojala je sumnja da je zaraza možda došla iz vrtića preko starijeg deteta, jer sa bebom gotovo da nije izlazila. Većinu vremena provodile su kod kuće, izbegavale gužve i okupljanja, a u prodavnicu je uvek išao neko drugi. Živele su mirno i povučeno, ali se bolest ipak pojavila.
– Ne krivim nikoga. U sebi sam razmišljala da je to mogla dobiti i sa godinu, dve ili tri. Ako je već moralo da se dogodi, možda je lakše dok je još beba nego kasnije, kada ti kaže „mama“ i kada se veza još dublje utka u tebe. To su misli koje čovek ponavlja da bi preživeo. Pitala sam lekare da li se mučila. Rekli su da nije. Dali su joj sve da spava, da ne oseća bol. Čak i kada su prvi put pomenuli mogućnost smrtnog ishoda, i dalje sam verovala da će se izvući. Danas znam da su lekari, kada su je videli, već znali koliko je situacija teška – kaže majka.
Vakcina postoji, ali nije deo kalendara
Da postoji vakcina protiv meningokoka saznali su tek nakon njene smrti – ne od svoje pedijatrice, već od lekarke u bolnici, što im je bio dodatni šok, prenosi Slobodna Dalmacija.
– Pozvali smo medicinsku sestru u našoj pedijatrijskoj ambulanti, ostala je bez reči. Rekla je da u svojoj dugogodišnjoj praksi nikada nije imala takav slučaj. Vakcina postoji, ali se ne pominje rutinski. Rekla mi je da je svoje dete vakcinisala jer je znala za meningokoknu sepsu, ali da se o tome malo govori jer su takvi slučajevi retki. Upravo zato mnogi pedijatri to ne naglašavaju. A morali bi. Cena vakcine, koliko sam čula, kreće se od 80 do 200 evra, u zavisnosti od apoteke. U nekim zemljama, poput Nemačke, Francuske ili Ujedinjenog Kraljevstva, vakcinacija protiv meningokoka deo je redovnih preporuka ili kalendara imunizacije. Kod nas se o tome gotovo i ne govori. Čak ni Zavod za javno zdravlje nije imao informaciju o našem slučaju. To me je zaprepastilo – reč je o teškoj zaraznoj bolesti. Prijateljica i komšinica koja je bila u kontaktu sa nama danas je odvela svoju ćerku na vakcinaciju da primi zaštitu – profilaksu. Tamo su joj rekli da i ona sama treba da se vakciniše jer su i odrasli ugroženi, što nam ranije niko nije rekao. Da nije sama otišla, ne bi ni znala za tu informaciju. Nedopustivo je da tako važne informacije saznajemo slučajno, a ne kroz sistem koji bi morao o tome da vodi računa – dodaje Monika, upozoravajući i na ozbiljan problem nedostatka pedijatara. Dok se ambulante zatvaraju, lekari odlaze, a roditelji lutaju od jedne do druge ordinacije.
U takvom sistemu teško je očekivati pravovremeno prepoznavanje retkih, ali smrtonosnih bolesti.
– Ne tražimo krivca niti vodimo rat. Samo želimo da se o ovome govori. Da roditelji znaju da ova bolest postoji. Da znaju kako se prenosi. Da znaju da postoji vakcina. I da mogu da donesu informisanu odluku. Jer 24 sata je ponekad sve što imate – poruka je ove hrabre majke.
Kurir/Slobodnadalmacija