FAMOZNO: SPOLJA MARLBORO, UNUTRA MILO
Moji obaveštajni oficiri iz IV odeljenja zaduženog za gostovanja cincarsko-kalburskih persona dramatis ljotićevske provenijencije na srbskim televizorima, po srbskim blogovima i podkastima juče me obavestiše kriptozaštićenim SMS-om da me je gostujući u podkastu „Albatros“ kandidat za vožda bez ambicija za kandidata za vožda dr prof. Milo Lompar optužio za „prodore antisrpskih i antinacionalnih stavova koji nemaju nikakvu književnu vrednost“ i koji su „odobreni“. Gde odobreni? Ko odobrio? Ni mukajet.
Lepo ja onomad rekoh da je obrisati Lompara isto što i obrisati dupe. Koliko god ga brisao, opet ecidivira na sranje. Lompar - koga sam najbolje voleo dok je glumatao bitnika i išao po gradu u klompama - zacelo misli da moja neznatnost vodi orekstriranu kampanju protiv njega (koju on uredno evidentira) zbog bojazni da bi on, Lompar, jednoga dana mogao postati jaki čovek decenije i srpski gama mužjak. Ali to je daleko od činjeničnosti.
Naprotiv, pomalo zlurado čekam dan u koji će se Lompar uz pomoć beslovesnog srbskog novindžiluka, preko SKZ-a - kao njegov uzor Ćosić - i blogova i podkasta uspentrati na vlast. A zašto, što reko Blic - zato što ću posle dva meseca čuti vapaje iz beogradskih čaršija i mahala da „ovo ovako nikad nije bilo“.
Štaviše, moja orkestrirana kampanja protiv Lompara nema nikakve veze s politikom, naprosto zato što ni Milo nema ni pojma ni veze s politikom. Lompar je samo jedan iz plejade dilera pseudomitološkog opijuma za narod, koji narod - čitaj: članice Kola srpskih sestara, usedelice, bankarske činovnice i seoski učitelji - zasenjeni profesorskim autoretetom i navučeni na nacionalne opijate gutaju ko ćuran dud.
Milo, naime, Lompar nije eksponent jedne govnave politike premazane sirupom za kašalj, nego proizvod loše književnosti, a dolazim u iskušenje da napišem i književni lik koji je preozbiljno shvatio samog sebe. Moja kampanja je u tom smislu književno-fenomenološka i kulturološka.
Milo vam je, braćo Srbi i sestre Srpkinje - što rekli Milo i Šešelj - antropološki ekvivalent sitnoprevarantskog lika koji je sedamdesetih godina prošlog veka bio poznat kao „marlboro spolja, filter 57 unutra“. Davno bilo pa se zaboravilo, a ovako je to bilo.
Bilo je, naime, veoma šik pušiti marlboro, ali marlboro je bio skup pa su su sitni prevaranti, da bi zasenili devojačke i drugarske prostote, pribegavali sledećem triku. Nađu paklicu marlbora, u paklicu uture cigarete filtera 57 (il već nekih jefitinih), šepure se po igrankama i diskotekama, ostavljaju fancy utisak, a u suštini puše qwrz.
Lompar je u tom smislu loša antropološka kopija paklice marlbora u koju su na kvarno ubačene toksične cigarete drava (ili čak gore.) Na prvi pogled - i za naivčine - Lompar izgleda kao marlboro, ali samo li zapali lažnu cigaru, svakom sa iole mozga je jasno da je to pičkin dim.