Ispovest Marka Janketića: "Kad sam dobio svoju decu, shvatio sam da su mene moji roditelji voleli mnogo više nego ja njih"
Na Svetski dan pozorišta, 27. marta, beogradsku publiku u MTS dvorani očekuje sasvim drugačiji scenski događaj. Glumac Marko Janketić predstaviće se kroz ličnu, intimnu ispovest i svedočenje u komadu "Mrki - nisam ti ispričao". Ovaj projekat je teško žanrovski definisati, jer nije reč o predstavi u klasičnom smislu, niti o omažu velikom glumcu Miši Janketiću.
Bez glume i skrivanja iza uloga, Marko na sceni nastavlja prekinuti razgovor sa svojim ocem. Pred publikom izgovara rečenice koje su dugo čekale, govoreći o stvarima koje nije stigao da mu kaže i o svemu što bi voleo da je mogao da podeli s njim da je ostao još koji minut. Njegova sećanja obuhvataju odrastanje, glumački poziv, roditeljstvo, lične sumnje i pobede, ali i duh onog Beograda koji pamti kafane i boeme.
Marka u ovoj ispovesti organski prati muzika Kurina trija, mađarskog džipsi benda, koji pesmama daju originalnu interpretaciju. Ideju za ovaj scensko-muzički komad inicirala je rediteljka Anđelka Stević Žugić, dok je Markove ispovesti dramaturški složio i uobličio pisac Dejan Stojiljković. Uoči premijere, nakon koje monodrama kreće na turneju po Srbiji, regionu i Evropi, s Markom Janketićem razgovaramo o hrabrosti da se sopstveni život i najdublje emocije ogole pred publikom.
Kako se rodila ideja za predstavu "Mrki - nisam ti ispričao"?
- Ideju su pokrenuli moji prijatelji Anđelka Stević Žugić i Marko Žugić, nakon mog venčanja, na kojem su bili gosti. Kako sami kažu, upravo tada im se, u toj atmosferi, iskristalisala misao da bismo mogli zajedno da uradimo nešto novo.
Vrlo jasno pamtim trenutak kad me je Marko pozvao i u nekoliko rečenica izložio svoju ideju. Telefon je zazvonio u trenutku kad sam upravo završio kupovinu na Kalenić pijaci i seo na klupu u blizini, okružen kesama i nekim posebnim, tihim raspoloženjem. Pijace inače volim. To su mesta na kojima sebi dam prostora da slažem utiske i razmišljam o važnim stvarima. U takvom ambijentu slušao sam Markov predlog. Dok je govorio, imao sam osećaj da precizno oblikuje nešto što sam i sam nosio u sebi, ali još nisam umeo jasno da izgovorim. Moja prva reakcija bila je spontana i krajnje iskrena: "Sam Bog te poslao."
Prvi put radite monodramu? Imate li veću tremu nego obično?
- Da budem potpuno precizan, nije prvi put. Na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, u okviru diplomskog ispita, radio sam monodramu "Neverovatni doživljaji barona Minhauzena". Međutim, od tog iskustva prošlo je dvadeset godina, tako da se, na neki način, ovo ipak može smatrati prvom monodramom.
Ovo je, u svakom pogledu, mnogo kompleksnije. Tema je daleko intimnija, zahteva introspekciju, preispitivanje i jednu novu dozu hrabrosti. Uz to, ovog puta u pitanju je MTS dvorana s gotovo 1.400 mesta, a ne učionica na akademiji u kojoj sam polagao ispit.
Zato je za mene ovo, sasvim sigurno, najveći izazov do sada. I uzbuđen sam zbog svega toga.
Kažete da u ovoj predstavi nema glume. Koliko je za glumca paradoksalno i teško da stane na scenu a da ne igra lik, već da bude Marko, sin? Da li je to teže od Šekspira ili Čehova?
- Zanimljivo je da pominjete Šekspira, jer ga i ja pominjem u predstavi. Ali neću vam otkriti ništa više od toga. Što se tiče glume, ne bih rekao da je nema, mada razumem na šta aludirate - mislim da mi svi, bez obzira na profesiju, generalno u životu, igramo ili predstavljamo određene uloge u različitim kontekstima i okolnostima. To je na neki način sastavni deo postojanja.
Međutim, u monodrami "Mrki", iako koristim pozorišna i glumačka sredstva, na sceni ne stojim kao lik iz tuđeg teksta, već kao Marko Janketić, interpretirajući stvarne događaje iz sopstvenog života. Naravno, onako kako ih pamtim i kako ih danas, sa ovim godinama i iskustvom, razumem i osećam.
Naslov komada sugeriše na prekinut dijalog. Da li je ova predstava vaš način da dovršite razgovor koji je možda ostao nezavršen za Mišinog života ili je to razgovor koji tek sada, s vašim zrelijim godinama, možete da vodite s ocem?
- To je, verovatno, sve ovo što ste i naveli u pitanju. Ima tu svega. Prvenstveno mog ličnog preispitivanja, o tome šta je u mom životu bilo ispravno, a šta ne, kao i pitanja koji su to putevi mene doveli do ovoga što sam danas i koliko je na sve to imao uticaj moj pokojni tata, moj Mrki.
Muzika je važan deo predstave. Koje pesme su obeležile vaš odnos sa ocem i da li ćemo čuti neke numere koje su se pevale u kući Janketića, daleko od očiju javnosti?
- Muzički izbor u predstavi je raznolik. Ima tu pesama koje je Miša voleo, pesama koje ja volim, kao i onih koje me podsećaju na različite događaje u mom životu. Muzika nam je zaista važna i organski se nadovezuje na ono što se dešava na sceni. Kad nestane reči ili kad one nisu dovoljne, počinje pesma. Muzika često najbrže dopre do publike, u emotivnom smislu. U tome su moji partneri na sceni izuzetni virtuozi i muzičari kojima je muzika u DNK, Kurina trio iz Subotice. Mišel, Janoš i Ferenc, tri brata na četiri instrumenta - cimbalu, kontrabasu, gitari i klaviru - sve te pesme izvode u sopstvenom stilu, a verujte na reč, svaka od tih verzija je nešto potpuno novo, iako te pesme uglavnom svi odlično znamo.
Danas ste i vi otac. Da li se, dok izgovarate tekst o svom ocu, preispitujete kakav ste vi otac svojoj deci? Da li uviđate da počinjete da ličite na njega u nekim postupcima?
- Sad bi bila više nego aktuelna ona pesma Olivera Dragojevića "Oprosti mi, pape, sve te grube riči, i moj život sada, na tvoj život sliči..." Kad sam dobio svoju decu, shvatio sam da su mene moji roditelji voleli mnogo više nego ja njih. Ali zaista jeste tako. Deca se najviše vole. Deca otvaraju potpuno nove perspektive, i u nama samima i u našem pogledu na svet, naravno, pod uslovom da ste odgovoran roditelj, što se ja iskreno trudim da budem.
Šta vam je najteže da izgovorite na probama? Postoji li rečenica u tekstu zbog koje vam i dalje zadrhti glas?
- Pa, pošto predstava još nastaje, i dalje postoje segmenti i priče koje pokušavam da formulišem, skockam na pravi način. Na probama neprestano tragamo za tom pravom merom - da ne skliznemo u patetiku, ali ni u usiljenu komediju. Taj proces je istovremeno i lep i težak.
Zanimljivo je da se upravo taj pojam prave mere provlači kroz samu predstavu. "Mera za meru", što bi rekao Šekspir, ili traganje za odgovorima šta je to mera u životu, ne samo kad su u pitanju pozorište i gluma već šta je to mera u ljubavi, ljutnji, piću, bilo čemu...
Postoji li neki savet koji vam je dao, a koji vam je tada, kao mladiću, delovao besmisleno ili dosadno, a danas ga se držite kao Svetog pisma?
- Čitava predstava je o tome. Preispitujem sve ono što su me moj Mrki, a naravno i moja majka, koja je podjednako važna u mom životu kao i otac, učili, savetovali. Preispitujem i razne svoje moralne dileme, kao i sve ono što ih nisam poslušao. Da li je to tako moralo biti ili sam te probleme mogao da savladam na drugi način, ne znam...
Ljudi ipak moraju sami da prođu kroz neke svoje lomove, tu ne pomaže ni savet ni literatura. Neke stvari se nauče samo kroz sistem vlastite kože.
Šta mislite da bi vam Miša rekao da može da sedne u prvi red Doma sindikata 27. marta? Da li bi bio kritičar ili ponosni otac?
- Naravno, to mogu samo da izmaštavam u svojoj glavi, ali verujem da bi, pre svega, bio srećan i ponosan što imam svoju porodicu, što sam uspeo da se skućim i skrasim. Dakle, sve što je želeo dok je bio živ, ali što nisam ostvario za njegovog života. To bi već bilo dovoljno. A što se tiče same predstave, mislim da bi rekao: "Predstava ko predstava, još jedna u nizu."
Kada se zavesa spusti i svetla ugase, s kakvim osećanjem biste voleli da publika izađe iz sale?
- Voleo bih da ih ta predstava dirne, da ih podseti na važnost sadašnjeg trenutka i motiviše da žive sada, u ovom trenutku, koliko je to moguće. Da se još više posvete toj ljubavi prema svojim roditeljima, deci, bližnjima. I da neizgovoreno bude izgovoreno dok još ima vremena.
O saradnji sa Anđelkom: Bili smo klasići i lepo je raditi s njom
Režiju potpisuje Anđelka Stević Žugić, koju publika prepoznaje po specifičnom senzibilitetu i humoru. Kako je njena energija uticala na to da ova priča ne ode u patetiku, već da ostane životna i pitka?
- Anđelka i ja smo bliski prijatelji. Bili smo klasići na akademiji, odlično se poznajemo i zaista mi je lako i lepo da radim s njom. To je velika prednost u svemu ovome. Rekao bih da sam ja skloniji patetici nego ona. Anđelka ume da određene segmente povede ka komičnom, da podseti na duhovitosti, kojih je, zapravo, bilo mnogo, čak i u vrlo ozbiljnim životnim situacijama. Iza sebe ima dve veoma uspešne monodrame i ogromno iskustvo u toj zahtevnoj formi. To je za predstavu, a i za mene, dragoceno, kako u glumačkom smislu, kroz savete i razmenu, tako i kada je reč o dramaturško-rediteljskom konceptu.
Bonus video: Kako peva Marko Janketić