PUKOTINA NA LINIJI DURAND
Vazdušni udari na Kabul i Kandahar predstavljaju prelomni trenutak. Prvi put od povratka talibana na vlast 2021. godine, Pakistan nije ograničio operacije na pogranične zone, već je gađao urbane centre duboko u Avganistanu. Time je završena faza prikrivenog rata i započela je otvorena konfrontacija dve susedne države. Islamabad tvrdi da je operacijom eliminisano više od 270 talibanskih boraca, dok su njegovi gubici bili daleko manji. Kabul iznosi drugačije podatke.
U informacionom ratu brojke su uvek relativne, ali politička poruka je nedvosmislena: strpljenje Pakistana je iscrpljeno. Za Islamabad to više nije bezbednosni izazov niskog intenziteta, već direktan udar na autoritet države. Talibanska vlast, međutim, ima sopstvenu računicu. TTP nije samo saveznik po ideologiji i poreklu, već je reč o mreži hiljada boraca čije bi radikalno suzbijanje moglo proizvesti unutrašnje raskole ili ih gurnuti ka najvećem rivalu talibana u samom Avganistanu, ISIS-u. Kabul, dakle, oprezno balansira između spoljnog pritiska i unutrašnje stabilnosti. Problem za Pakistan je što se kriza ne odvija samo na zapadu zemlje.
U Beludžistanu separatistička Oslobodilačka armija pojačava napade, ugrožavajući strateške energetske i rudarske projekte. Time bezbednosni izazov prerasta u ekonomski rizik u trenutku kad je zemlji potrebna stabilnost.
Istovremeno, odnosi sa Indijom ostaju i te kako napeti. Iako trenutno nema otvorene eskalacije na istočnoj granici, scenario istovremenog pritiska sa zapada i istoka se u pakistanskim bezbednosnim krugovima tumači kao najnepovoljnija i najopasnija mogućnost. Upravo ta višeslojna ranjivost čini aktuelnu krizu kompleksnijom i komplikovanijom od prethodnih.
Međunarodna zajednica poziva na deeskalaciju. Kina i Rusija se zalažu za urgentni prekid vatre i diplomatsko rešenje, dok Ujedinjene nacije upozoravaju na potrebu zaštite civila. Dosadašnja iskustva pokazuju da primirja u ovom regionu često predstavljaju samo pauzu između dve runde nasilja.
Strateška realnost je paradoksalna. Pakistan ima vojnu nadmoć, vazdušnu kontrolu i institucionalnu snagu države. Talibani nemaju konvencionalne kapacitete da dugoročno izdrže otvoreni rat. Ipak, istorija Avganistana pokazuje da slabija strana u klasičnom smislu može opstati pomoću dugotrajnog gerilskog pritiska i asimetričnih metoda. Zato se pravo pitanje ne odnosi na ishod pojedinačne operacije, već na cenu ukupne strategije. Pakistanska vojska može da dobije ovaj rat, ali ako to bude po cenu unutrašnje erozije bezbednosti, ekonomije i političke kohezije, pitanje više neće biti da li je porazila talibane, već da li je, u pokušaju da ojača državu, potkopala njene temelje.
Ova kriza nije samo spor između dve države, već rezultat istorijskih odluka, kolonijalnog nasleđa i pitanja identiteta.