Ana Teslić, briljijantna u naslovnoj ulozi Karmen
Na velikoj sceni Madlenijuma opere i teatra 27. februara, posle dužeg vremena, ponovo su izvedeni baleti „Karmen Svita“ i „Bolero“ u koreografiji Aleksandra Ilića. Veče je pokazalo ambiciju ansambla da održi visok interpretativni nivo, ali i otvorilo prostor za kritičko sagledavanje određenih izvođačkih i dramaturških segmenata. Ipak, u centru pažnje nesumnjivo je bila Ana Teslić, briljijantna u naslovnoj ulozi Karmen.
„Karmen Svita“, balet u jednom činu koji je 1967. godine postavio kubanski koreograf Alberto Alonso na muziku Rodiona Ščedrina, komponovanu za Maju Pliseckuju, nosi snažno istorijsko i stilsko nasleđe. Aleksandar Ilić nije namerno odstupao od originalne Alonsove koreografije, zadržavajući njenu prepoznatljivu strukturu i dramsku liniju, ali je u pojedinim segmentima uneo inovacije i lični rukopis — posebno u duetskim deonicama i u triju Zunige, Karmen i Hozea, gde je psihološka napetost dobila savremeniju artikulaciju. Ipak, u pojedinim ansambl scenama osetila se blaga neujednačenost u energiji i dinamici, što je povremeno umanjivalo dramsku intenciju dela.
Uprkos tome, Ana Teslić je predstavu podigla na viši umetnički nivo. Iako još uvek učenica baletske škole, iznela je ulogu koju tradicionalno tumače zrele primabalerine sa zadivljujućom sigurnošću. Njena Karmen nije bila površno zavodljiva, već karakterno profilisana, unutrašnje motivisana i scenski dominantna. Ispunila je sve odlike ove heroine — strast, ponos, slobodarski duh i tragičnu odlučnost.
Obe varijacije u prvom delu baleta bile su tehnički izuzetno zahtevne i dodatno obogaćene koreografskim bravurama koje su od izvođačice zahtevale punu koncentraciju i scensku zrelost. Pirueti su bili stabilni i centrirani, raznožke čiste i sigurne, a podrške precizne i pouzdane, što svedoči o ozbiljnoj tehničkoj pripremi i visokom stepenu discipline. U pojedinim trenucima moglo bi se poželeti još više hrabrosti u dinamičkom nijansiranju i izražajnom riziku, ali zrelost koju je pokazala ostaje nesumnjiva i retka za njene godine.
Anu je u pripremi uloge majstorski vodila Milica Bezmarević, solistkinja baleta Narodnog pozorišta i dugogodišnji pedagog sa izuzetnim rezultatima, koja je i sama na početku karijere tumačila ulogu Karmen, prenoseći mladoj umetnici ne samo tehničko znanje, već i dragoceno scensko iskustvo i dramaturšku dubinu lika.
Lev Semenov, koji se premijerno predstavio u ulozi Toraadora, nastupio je sa scenskom samouverenošću i korektnom tehnikom, mada bi se u budućim izvođenjima mogla očekivati još
izraženija karakterna razrada. Nikola Bijanko kao Zuniga ponudio je čvrstu i jasnu interpretaciju. Ulogu nostalgičnog Don Hozea odigrao je Aleksandr Polupanov, gradeći lik više kroz unutrašnju setu i zadržanu emociju nego kroz eksplozivnu dramsku strast, što je dalo specifičan, pomalo melanholičan ton njegovoj interpretaciji. Feodora Grujić, u ulozi Usuda, nastupila je sa tehničkom besprekornošću i scenskom stabilnošću, donoseći neophodnu simboličku težinu predstavi.
Igrački ansambli Instituta za umetničku igru, Kompanije Balet mladih i Srednje Beogradske baletske škole, pokazao je disciplinu i posvećenost, iako bi u pojedinim segmentima bilo poželjno više energetske ujednačenosti i jasnijeg dramskog fokusa.
Nakon pauze usledio je savremeni „Bolero“ na muziku Morisa Ravela, nastao u saradnji koreografa Ilića sa igračima. Prateći gotovo matematičku logiku Ravelove partiture, koreografija se razvijala postupno, kao talas koji se neminovno uzdiže, sa precizno gradiranom tenzijom i sve snažnijim unutrašnjim nabojem. Upravo ta izuzetna, gotovo hirurška preciznost u odnosu na muziku predstavlja najvišu vrednost ove postavke, dok i u repetitivnim deonicama pokret zadržava strukturnu čistotu, ritmičku disciplinu i jasno prepoznatljiv autorski pečat Aleksandra Ilića.
Poznat po svojim zahtevnim i dramaturški osmišljenim svetlosnim rešenjima, koreograf je i ovoga puta svetlo tretirao kao ravnopravnog partnera pokretu. Svetlosna slika nije bila puka scenska podrška, već živi organizam koji je disao u istom ritmu sa orkestarskim pulsom, prateći Ravelov „Bolero“ sa istom neminovnošću, preciznošću i unutrašnjim plamenom koji postepeno zahvata čitav scenski prostor. Jedinu mušku ulogu tumačio je Ognjen Vučinić, koji je suvereno vladao scenom i nosio centralnu liniju dramaturgije. Uz njega su se istakle Katarina Bućić, Jovana Grujić, Katarina Ilijašević i Natalija Trifunović, kao i ansambl od gotovo dvadeset igrača, čija je postepeno pojačavana energija dovela do snažnog finalnog efekta.
Višeminutne stajaće ovacije potvrdile su snažan utisak koji je predstava ostavila na publiku. Ipak, i pored određenih segmenata koji bi mogli biti dodatno umetnički izbrušeni, veče će se pamtiti pre svega po blistavoj interpretaciji Ane Teslić — novoj baletskoj zvezdi u nastajanju, pred kojom se, s pravom, nazire izuzetna igračka karijera.
Ovakve večeri podsećaju da balet nije samo repertoarska obaveza, već živ organizam koji se neprestano preispituje kroz nove generacije igrača. Upravo u tom kontinuitetu — između nasleđa Alonsove Karmen i savremenog čitanja Bolera — prepoznaje se značaj ove produkcije. Izvođenje diptiha Karmen Svita i Bolero potvrđuje da je reč o scenskom spektaklu koji publika od premijere do danas toplo pozdravlja i snažno podržava. O tome svedoče i strukovne nagrade koje su već dodeljene — podjednako igračkom ansamblu Bolera, Gali Jovanović za premijerno tumačenje uloge Karmen, nagrada „Smiljana Mandukić“ Ognjenu Vučiniću za doprinos savremenoj plesnoj sceni u protekloj godini upravo za izvođenje u Boleru.
Posebno ohrabruje činjenica da će ovaj diptih uskoro krenuti na regionalnu turneju, čemu se s opravdanim uzbuđenjem raduju i igrači i autorski tim predstave. Ukoliko ansambl nastavi da produbljuje dramsku izražajnost i izvođačku ujednačenost, ova produkcija ima potencijal da se pozicionira kao jedan od reprezentativnih savremenih baletskih projekata u regionu. Za sada, ostaje snažan utisak da je publika prisustvovala trenutku rađanja jedne autentične umetničke ličnosti — Ane Teslić, čije vreme tek dolazi.
Akademik MIANU Prof. dr Vladica Ristić