"Hram kostiju" je nadmašio očekivanja: Nikola Popević o filmu "28 godina kasnije"
Čitam sada svoj tekst o prvom delu "28 godina kasnije" i nije mi teško da priznam dve stvari. Prvo, nije mi se taj film dopao onoliko koliko sam želeo da mi se dopadne. Drugo, s tim potisnutim razočaranjem iskazao sam sumnju da će drugi deo, "28 godina kasnije: Hram kostiju" valjati, na osnovu minulog rada rediteljke Nije Dakoste.
Kako sam samo pogrešio! Književni i filmski kritičar Dejan Ognjanović, čovek koji je doktorirao na hororu kao žanru, napisao je da je ovo najbolji film strave koji je režirala žena. Dakle, postavlja ga čak i iznad do sada široko priznatog "Blizu tame" Ketrin Bigalou, tada supruge Džejmsa Kamerona, koja je za taj svoj film iskoristila dobar deo glumačkog ansambla "Tuđina". Nija Dakosta preuzima rediteljsku stolicu od Denija Bojla, kultnog autora izvornog filma ("28 dana kasnije"), čoveka koji je kasnije napravio respektabilnu karijeru, kao i restartovao franšizu. I svaka čast, u velike cipele je imala da uđe i uspešno je to uradila.
Ono što je najvažnije, Nija je ovde, da se tako izrazim, zategla dizgine. Deni Bojl je sarađujući sa scenaristom Aleksom Garlandom snimio nekoliko uspešnih filmova, među kojima su spomenuti "28 dana" i prvi "28 godina". Njihovu saradnju odlikovala je izvesna doza razbarušenosti, bilo je tu scena koje su zahtevale dodatne "suspenzije neverice". Nija Dakosta ne ide tim pravcem, režijski je utegla priču, prilično se fokusirala na likove i izbegla zamke atraktivnih scena koje nemaju mnogo smisla ako se malo razmisli o njima. Podsećam na bizarnu scenu s pticama iz prvog dela, kojom se nagoveštava da novi oblik života u Britaniji pobesnelih, tzv. Alfa, može njima upravljati. Ta scena ostane neobjašnjena i niko se više na nju ne osvrne. Glavni junak u prvom delu, dečak Spajk, prođe svoju priču odrastanja u postapokaliptičnom svetu. Kraj filma ga ostavlja u rukama, ispostaviće se, surove bande koju predvodi sadista i satanista "ser lord Džimi Kristal". Džimi je modeliran po Džimiju Savilu, slavnom britanskom voditelju, za koga se ispostavilo da se decenijama ponašao kao seksualni predator, ali je očigledno bio previše bogat da bi mu zbog toga išta falilo. Očigledno šizofreničar, Džimi je u "kontaktu" s Đavolom lično, navodno svojim ocem, dok njegova banda odmetnika i psihijatrijskih slučajeva koje nema ko da leči crpi inspiraciju i od Teletabisa. U postepstinovskom svetu, gde su takvi oblici ponašanja ne samo ostali nekažnjeni nego postali i korisni jer su sve civilizacijske norme prestale da postoje, banda opstaje pljačkajući i surovo ubijajući one "zdrave".
Sumanuti Džimi sa svojom bandom sreće doktora Ijana Kelsona iz prvog dela, u čijoj ulozi briljira Rejf Fajns. Doktor već dugo radi na leku protiv virusa besa, razmišljajući kreativnije, dodajući mu neke aspekte o kojima očigledno niko nije razmišljao. Određeni odnos razvija s pomenutim Alfom pod nadimkom Samson. Šta pomisliti o čoveku crvene kože jer je namazana jodom, koji kontroliše obolelog od besa, Alfu ni manje ni više, u svetilištu napravljenom od kostiju? Pa da je to Đavo lično. Suočen s činjenicom da mu Đavo ipak nije otac, Džimi otvara dušu. Scena mirnog razgovora dva sjajna vrhunska glumca Džeka O'Konela i Rejfa Fajnsa zapanjujuće pruža drugačiji uvid u lik čoveka dotad prikazanog kao personifikacija zla. Odjednom je sve zlo u vezi s njim jasno, zajedno s verskom komponentom, čak bi mogao izazvati ako ne baš saosećanje, a onda bar razumevanje. U žanrovskom filmu retko je danas videti takvo nijansiranje.
E sad, kraj je otvoren za dalje, a ko je iole pratio kako su snimani filmovi "28 godina kasnije" neće biti mnogo iznenađen. Nažalost, iako je "Hram kostiju" kvalitetom daleko nadmašio očekivanja, nije se proslavio na blagajnama. Treći film je najavljen i trebalo bi da ga režira Deni Bojl.