Ivana je dobila organ od preminule devojčice, a 6 godina kasnije desilo se čudo koje je rasplakalo Srbiju: Ne slavim taj dan kao drugi rođendan, ovo je razlog!
Postoje ljudi koji nose teret toliko težak da bi većina pod njim poklekla, a nose ga tako tiho da svet oko njih vidi samo osmeh. Jedna od njih je Ivana Joksić. Njena priča nije priča o dijagnozama. To je hronika o beskrajnoj ljubavi prema životu kao i o nevidljivoj niti koja je spojila dve sudbine u jednom presudnom trenutku.
Ivana je gostujući na Prvoj TV otvorila dušu ispričala o tome kako joj je transplantirana jetra i podsetila nas na to da se čuda dešavaju onda kada smo najranjiviji, ali i da humanost nema cenu.
Kap koja je prelila čašu
Ivana se prisetila 6. novembra 2018. godine, dana koji je počeo stresom koji nije imao veze sa bolešću, već sa surovom birokratijom. Tog jutra, Ivana je ostala bez zdravstvenog osiguranja.
"Tog dana sam ostala bez osiguranja i nisam mogla da podignem svoju redovnu terapiju. Bio je to dan koji je za mene bio jako, jako stresan. Ja inače nisam osoba koja plače i drami, pogotovo ne pred ljudima koji me vole, ali taj dan sam pred mamom, tatom, sestrom i momkom odreagovala preemotivno. To je bila kap koja je prelila čašu", ispričala je Ivana.
Dok je stajala na šalteru biroa u Obrenovcu, pokušavajući da sredi papire, zazvonio joj je telefon. Nije se javila. Ipak, nešto joj nije dalo mira, pa je uzvratila poziv. Sa druge strane žice čuo se glas koji joj je saopštio vest koju je čekala od septembra: "Pojavio se organ. Dođite što pre u Klinički centar".
Ivana je ranije detaljno opisivala svoju borbu sa cirozom jetre, dijagnozom koja je sa njenih tadašnjih 26 godina zvučala zastrašujuće.
Iako su joj lekari rekli da je transplantacija jedini lek, ona to nije videla kao smrtnu presudu.
Verovala je našim lekarima i odbila ideju da ide u inostranstvo, osećajući da će u svojoj zemlji, u Srbiji, dobiti negu "s ljubavlju", a ne kao "građanin drugog reda".
Na listu čekanja stavljena je 10. septembra 2018. godine. Čekanje nije trajalo godinama, ali je svaki od tih 57 dana bio obeležen neizvesnošću. Kada je tog 6. novembra stigla u Urgentni centar, troje pacijenata je sedelo u jednoj sobi, čekajući da saznaju ko je najkompatibilniji za organ koji je stigao. Sreća i sudbina su tog dana bile na Ivaninoj strani.
Saznanje koje menja život
Iako praksa nalaže diskreciju, Ivana je odmah po buđenju iz anestezije, kroz isečak iz novina saznala bolnu istinu o svom spasitelju. Roditelji petnaestogodišnje devojčice koja je tragično preminula odlučili su da doniraju njene organe.
"Znala sam da je ta devojcica moj donor. Zvala se Sofija. Njena porodica je u najtežim momentima odlučila da produži život nekoliko ljudi. Spasili su šest života", ispričala je Ivana.
Ta porodica joj se posle nekog vremena javila i danas su u bliskim, gotovo rođačkim odnosima.
Ivana iz poštovanja prema njihovoj boli ne slavi taj datum kao svoj drugi rođendan, jer zna da je to dan kada su oni izgubili dete.
Dolazak malene Sofije
Pet godina nakon operacije, Ivana saznaje da je trudna. Iako su do samog kraja imali u opticaju i muško i žensko ime, sudbina je ponovo umešala prste.
"Tek u osmom mesecu trudnoće saznala sam da je devojčica. Odlučila sam da će se zvati Sofija, po devojčici koja je bila moj donor. U aprilu 2024. godine na svet je stigla naša Sofija."
Danas, Ivana vodi sasvim normalan život. Njena ćerka Sofija je živi dokaz da jedan ljudski čin, jedno "da" izgovoreno u mraku tragedije, može da stvori novi život i spoji dve porodice.