KRVAVA LITIJA: Konkordat koji je 1937. zapalio Srbiju - povod za krizu bio je sporazum s Vatikanom
Želeći da umiri Hrvate čiji su političari još od stvaranja zajedničke države 1918. pokazivali separatističke težnje, kralj Aleksandar Karađorđević otpočeo je pregovore s Vatikanom o potpisivanju konkordata.
Konkordat je međunarodni ugovor sklopljen između Vatikana i neke države kojim se uređuju pravni odnosi između Katoličke crkve i dotične države.
Posebnost ovog ugovora je u tome što papa, pregovarajući s pojedinom državom pri tome nastupa i kao predstavnik katoličkih vernika te države. Iako je sadržaj konkordata različit, on uvek rešava položaj Katoličke crkve u odnosnoj državi.
O zaključenju konkordata između Vatikana i Kraljevine Srbije pregovaralo se 1913. i 1914. godine i on je, uoči Prvog svetskog rata, za vlade Nikole Pašića i potpisan, ali nije ratifikovan.
Otpor SPC
Kralj Aleksandar Karađorđević bio je svestan otpora uticajne Srpske pravoslavne crkve i političkih faktora koji su je podržavali, pa je pregovorima pristupio oprezno, i u tajnosti. Tako će se tek kasnije saznati da je prvi nacrt konkordata izrađen 1923. godine, drugi 1925, a treći 1931. godine.
Posle Aleksandrovog ubistva 1934. godine, pregovore je nastavio knez Pavle, pa su u julu 1935. godine predstavnici vlade Bogoljuba Jeftića u Rimu potpisali konkordat sa Svetom Stolicom. Međutim, iako je tekst ovog ugovora usaglašen i potpisan, smena Jeftićeve vlade je odložila njegovu ratifikaciju u Narodnoj skupštini.
Tek dve godine kasnije konkordatsko pitanje je opet zaokupilo javnost, kad je u vreme vlade Milana Stojadinovića stavljeno na dnevni red skupštinskog zasedanja. Veoma brzo, međutim, ono je preraslo u jednu od najtežih političkih kriza u zemlji.
Srpska pravoslavna crkva je protiv konkordata, naime, povela oštru i glasnu kampanju. SPC je smatrala da bi sklapanjem ovog ugovora sa Svetom Stolicom rimokatolici u Jugoslaviji došli u povlašćen položaj.
Velikodostojnici SPC obraćali su se narodu proglasima: „Sinovi i kćeri slobodarske pravoslavne Šumadije, znate li šta je konkordat? Čujte šta je konkordat: to je aždaja koja će da vas proguta. Kroz pedeset godina niti će biti Srba ni pravoslavlja...“
Najglasniji je bio patrijarh Varnava, koji je u novogodišnjoj poslanici za 1937. godine, uz optužbe da je vlada korumpirana, ocenio da je konkordat „atak na poslednji bedem srpstva, na Svetu srpsku crkvu“.
Poziv patrijarha Varnave
Poručujući da su „iz sasvim nepoznatih razloga i nikom nedokučivih uzroka oni (Vlada - prim. M. P.) napravili ugovor sa crnim poglavarom crne internacionale“, patrijarh je pozivao „da se prenemo, da ustanemo i zbijemo se u redove, kao vojska Božja protiv vojske satanske“. Varnava je tvrdio da se „svetosavski narod uvek umeo sjediniti u časovima opasnosti“ i pozivao: „Sad je čas opasnosti. Ja vas pozivam, kao vaš patrijarh, da zaboravite partijske svađe i obzire i da bratski brat bratu pružite ruku.“
Vlasti su zabranile štampanje ove poslanice poglavara SPC, ističući da „država stoji i mora stajati iznad svih veroispovesti“, kao i da „Crkva mora biti daleko od svake politike“.
Odmah posle toga Varnava se teško razboleo, zbog čega se proneo glas da je otrovan, a pošto mu se zdravstveno stanje pogoršavalo iz dana u dan, vrenje u javnosti postajalo je sve jače.
Da li jeste ili nije ubijen, sve do dana današnjeg nije ni potvrđeno, ni definitivno opovrgnuto...
Ulje na vatru dolile su i posete ministara inostranih poslova Italije i Nemačke. Prvo je u Beograd iz Rima stigao grof Galeaco Ćano, da bi isto veče (25. marta 1937) u Knez Mihailovoj ulici izbile velike demonstracije protiv profašističke politike predsednika vlade Milana Stojadinovića. Isto se ponovilo i 9. juna, dan po dolasku u Beograd nemačkog ministra inostranih poslova Konstantina fon Nojrata.
Stojadinović je bio ubeđen u nadmoć svoje skupštinske većine, pa je tvrdio da će konkordat biti ratifikovan bez problema, da će „proći kao pismo kroz poštu“. Za 19. juli 1937. zakazao je glasanje u Skupštini.
Brutalnost policije
Za to vreme, uzbuđenje je raslo na ulicama Beograda, jer je Crkva zakazala moleban za ozdravljenje patrijarha, a potom i litiju, koja je trebalo da krene od Saborne crkve, prođe Knez Mihailovom ulicom i stigne do Crkve Svetog Save. Strahujući od nereda, policijska uprava grada Beograda zabranila je litiju, uz obrazloženje da „nije u skladu sa crkvenim propisima da se litija održava za bilo čije ozdravljenje“!
Uprava Beograda je zabranila prolaženje povorke tom trasom, ali je ona ipak krenula, predvođena mitropolitom Dositejem, koji je zamenjivao bolesnog patrijarha. Iza njega je išlo sveštenstvo u odorama, a za njima narod. Njih će vlast pokušati da zaustavi i rasturi silom, i taj će događaj ostati upamćen kao „Krvava litija“.
Intervencija policije bila je izuzetno brutalna, što je javnost u Srbiji objašnjavala činjenicom da je ministar unutrašnjih poslova bio Slovenac Anton Korošec, inače rimokatolički bogoslov.
Jedan hroničar zabeležio je: „Preko Ulice kralja Petra na gornjem uglu zgrade Narodne banke bila je postrojena Žandarmerija u više redova. Žandarmi su već agresivniji i dočekuju litiju grubim psovkama i zakrvavljenih očiju, izbezumljena lica tuku sveštenstvo u crkvenim odeždama i narod, psujući popovsku i srpsku majku. Po naglasku moglo se primetiti da su žandarmi Hrvati i Slovenci...“
U službenom izveštaju Kraljevskoj kancelariji stoji: „Nastala je opšta tuča, letele su kamilavke, cepane odežde, čak je iscepana i izgažena svetosavska zastava. Da bi se branili od kundačenja i batinanja, sveštenici su upotrebili ripide i počeli njima udarati po žandarmima.“
U opštoj tuči naoružane Žandarmerije, s jedne strane, i sveštenstva u mantijama i građana, s druge, najviše je stradalo čelo povorke, posebno episkop šabački dr Simeon Stanković, kojeg su žandarmi kundacima oborili na kaldrmu, s koje je, u nesvesti, prenet u Patrijaršiju, a potom u bolnicu. Vozeći povređenog vladiku u sanatorijum, sveštenici su iz kola vikali: „Narode, razbojnici i ubice ubiše ti vladiku!“, što je dodatno raspaljivalo masu.
Protesti širom Srbije
Protesti su nastavljeni i naredna dva dana, a iz Beograda su se proširili u Kragujevac, Šabac, Užice i Mladenovac. Stojadinović nije hteo da odustane, pa je 23. jula konkordat sa 166 glasova za i 129 protiv najzad izglasan u Skupštini. Sveti arhijerejski sabor naredio je zatvaranje svih hramova SPC i objavio da će se Crkva nalaziti „u stanju gonjenja“ od 26. jula, ali ta mera ipak nije sprovedena. Jer u noći nakon izglasavanja konkordata, u svojoj 57. godini preminuo je patrijarh Varnava. Bojeći se daljeg zaoštravanja odnosa sa SPC, Stojadinović je odustao od sprovođenja izglasanog sporazuma s Vatikanom.
Svoje nezadovoljstvo što ugovor nije ratifikovan Vatikan je izrazio 16. decembra 1937. godine kroz reči pape Pija XI, koji je na svečanom konzistorijumu povodom ustoličenja novih kardinala rekao: „Doći će dan, a voleo bih da to ne moram kazati, ali sam duboko uveren, doći će dan kada neće biti malen broj duša koje će zažaliti što nisu širokogrudo, velikodušno i aktivno primile tako veliko dobro kao što je ono koje je zastupnik Isusa Hrista nudio njihovoj zemlji, i to ne samo radi crkvenog i verskog mira nacije, no i radi njenog socijalnog i političkog mira“ („Oservatore Romano“ od 17. decembra 1937. godine).
Ima istoričara koji veruju da je i razbijanje Jugoslavije devedesetih godina ostvarenje ove pretnje...
Početkom 2003, godine je bilo nekih naznaka da se u Srbiji ponovo razmišlja o potpisivanju konkordata, ali to pitanje do danas nije rešeno.
Momčilo Petrović