"Tajne moje majke otkrile su nešto čemu se nisam nadala" Žaklina je pronašla maminu sliku iz mladosti i zapitala se - Ko je ova osoba i zašto je ne poznajem?
Članak u nastavku ranije objavljen na portalu Huffpost, govori o tome koliko je istinski važno razumevanje između roditelja i deteta, želja za komunikacijom i prisustvom u njihovom životu.
Otkrivajući njenu prošlost, snove i borbe koje je preživela, naučila sam da je za istinsko razumevanje potrebno pitati, slušati i ponekad probiti sopstvene zidove - i tek tada spoznati složenost i snagu žene koju sam mislila da poznajem.
Njenu ispovest prenosimo u celosti:
Nekoliko nedelja pre nego što sam se iselila iz roditeljske kuće zbog fakulteta, naišla sam na izbledelu polaroid fotografiju moje majke iz njenih dvadesetih. Zapanjeno sam gledala dok su mi se u glavi formirala dva pitanja. Prvo - ko je ova osoba? I drugo - zašto je ne poznajem?
Mama koju sam ja poznavala često je pretila razvodom mom ocu i terala me da nosim potkošulje ispod majica kako bih prekrila stomak. Često smo se svađale oko toga kada smem da izlazim sa prijateljima, gde i koliko dugo. Takođe je pedantno pratila svaki detalj mog života, insistirajući da joj prepričavam svaki minut dana u ritualu koji sam zvala "Ispričaj mi svoj dan". To je izgledalo ovako:
"Hajde, ispričaj mi svoj dan. Šta se desilo na prvom času? Jesi li razgovarala sa profesorom Galaherom kao što sam te zamolila? A šta je sa pismenim zadatkom, jesi li ga predala? Dobro. Šta si radila na drugom času? Ništa? Ma hajde, koju oblast učite? Jesu li vam zadali domaći? Dobro, hoću da odštampam opis zadatka."
Kako sam odrastala, ova pitanja su mi delovala kao beskrajno zanovetanje na kraju dugog dana. Počela sam da tim razgovorima pristupam kao ispitivanju koje treba izdržati. Nisam cenila to što je moja mama želela da bude uključena u moj život. Umesto toga, "Ispričaj mi svoj dan" sam doživljavala kao deo šireg obrasca u kojem pokušava da me kontroliše.
Na primer, u osnovnoj školi, kada je moja mama čula roditelje mojih drugarica kako koriste moj nadimak Džeki, viknula je: "Nemojte je tako zvati!" i držala im predavanje zašto je to ime "prosto". Slično tome, nije odobravala kada bih nosila šminku ili odeću koja prati liniju tela. To što mi je govorila da se pokrivam činilo je da se osećam neprijatno u sopstvenom telu i izdvojeno od vršnjaka koji su nosili šta žele. Počela sam da se bunim tako što sam se u školi presvlačila u zabranjenu odeću.
Kao odrasla osoba, shvatam koliko je uloga moje majke kao glavnog autoriteta u našem domu olakšala da je svedem na rigidnog kontrolora. Dok je moj otac putovao zbog posla, mama je stalno bila prisutna. Sama količina vremena koje je provodila sa mnom učinila ju je roditeljem koji sprovodi pravila - ali i onim koji me najviše nervira.
Međutim, to razumevanje došlo je kasnije. Tada sam samo negodovala, sve dok jednog dana, sa 16 godina, nisam odlučila da više neću učestvovati u "Ispričaj mi svoj dan". Prvi put kada sam odbila da prepričam svoj dan, ta reč je odjeknula kao teška knjiga koja pada na sto. Mama je neko vreme protestovala, a onda je izgubila račun koliko joj "dugujem" i usmerila pažnju na moju braću i sestre.
Od tada sam koristila moć reči "ne". Kada je pokušavala da nas, mene i moju braću i sestre, nagovori da zajedno čitamo dečje knjige - ne. Kada nas je molila da pravimo Pinterest dekoracije za praznike i rođendane čak i kad smo odrasli - ne. Saznanje da me ne može naterati da radim nešto što ne želim bilo je oslobađajuće.
Međutim, korišćenje tog prava imalo je svoju cenu: postala sam autsajder u sopstvenoj porodici. Prolazeći kroz kuhinju, hvatala bih prizore brata, sestre i mame kako zagrljeni sede na kauču i gledaju putopisni dokumentarac. Osećala bih tihu čežnju za bliskošću, ali nakon niza mojih "ne", mama je prestala da me poziva da im se pridružim.
Ironično, iako je beležila svaki detalj mog života, moja mama retko je delila priče o sopstvenom detinjstvu ili mladosti.
Imala sam osećaj kao da posmatram maglovit pejzaž iz daljine, želeći da pređem jezero i stignem do obale, a znajući da nemam vesla. Nedostajalo mi je da budem deo porodičnog sveta, ali do tada sam već toliko dugo bila usidrena da sam se plašila da uzburkam vodu.
Ova distanca mi nije pomogla da saznam više o životu moje mame pre nego što je dobila decu. Ironično, iako je beležila svaki detalj mog života, retko je pričala o svom detinjstvu ili mladosti. Njena zatvorenost popuštala je jedino kada bi svake godine pomenula godišnjice smrti svojih roditelja. Nikada nije govorila o svojoj sestri, koju nisam videla više od decenije, niti o bratu kojeg nikada nisam upoznala. A svaki put kada bih komentarisala njen, naizgled, nesavršen brak sa mojim ocem, menjala bi temu. Te teme je čuvala svojim tihim "ne" - sleganjem ramenima, izbegavanjem odgovora i ćutanjem.
Zato je pronalazak njene fotografije iz mladosti delovao kao bljesak svetlosti odbijen od ogledala. Na slici, moj otac joj se smeši kroz okrugle naočare, dok ona leži zavaljena u velikoj kožnoj fotelji, skupljenih ramena od smeha, kao da dele neku urnebesnu internu šalu. Nosila je čak i kratki top!
Morala sam da saznam više kako bih to razumela. Htela sam svima da pokažem fotografiju i tražim dodatne informacije, ali sam znala da bi se moj otac, koji je vrlo povučen, naljutio da se slika deli. Umesto toga, postavljala sam mu pitanja pod izgovorom fakultetskog zadatka - i njegovi odgovori su me iznenadili. Saznala sam da je moja mama radila u Finskoj, da je sa ocem posećivala džez klubove u Čikagu i da je volela život u Koloradu. Dok sam ga slušala, zamišljala sam je kao opuštenu avanturistkinju koja istražuje svet i gradi svoje mesto u njemu.
Posle meseci skupljanja hrabrosti da direktno razgovaram sa mamom, saznala sam detalje o tome kako je sama gledala kako joj oba roditelja umiru. Pozvala je hitnu pomoć kada joj je otac kolabirao od srčanog udara, ali su stigli prekasno. Imala je 17 godina. Godinama kasnije, jednog avgusta, uzela je pauzu na postdiplomskim studijama da bi brinula o bolesnoj majci. Do Božića, rak joj je oduzeo i poslednjeg roditelja.
Nakon tih saznanja, odjednom sam svoju majku videla kao složenu ženu koja je preživela nezamislivu traumu, i bolje sam razumela njenu potrebu da zna svaki detalj mog života. Kada ostaneš bez oba roditelja gotovo bez upozorenja, prirodno je da se čvrsto držiš onih koji su ti ostali. Razmišljala sam o svim načinima na koje je moja mama pokazivala ljubav, a koje sam ja zanemarivala, zaslepljena tinejdžerskom frustracijom.
Sa 23 godine, osećam krivicu zbog distance koju sam stvorila između nas. Bez svojih roditelja, ona stoji na sopstvenoj obali, bez načina da im se približi osim kroz nesavršena sećanja. Ne želim da i sama prerano stojim na takvoj, neprelaznoj obali. A kada taj trenutak dođe, želim da pamtim više od maminih pravila. Želim da znam prave stvari - njene snove, mesta na kojima je živela, ljude koje je volela i žrtve koje je podnela.
Prvi korak zahtevao je da smanjim distancu između mene i mame. Sada kada sam odrasla, mogu da se oblačim kako želim i koristim bilo koji nadimak koji mi se dopada, sve češće posežem za telefonom da je pozovem. Pratila sam primer svoje sestre i počela namerno da zakazujem vreme jedan na jedan sa mamom - da idemo u vožnje biciklom ili da istražujemo moj rodni grad, Pitsburg.
Prošlog aprila, mama me je posetila u Njujorku. U jednom luksuznom restoranu rekla sam: "Ovde mora da se dešava toliko venčanja."
Lice moje mame se naboralo dok je pričala da je njena majka nekada radila kao konsultant za mlade, pomažući ženama da pronađu venčanice. Bio je to još jedan trenutak neočekivanog saznanja, i pažljivo sam slušala, osećajući se kao da sam sa ženom sa fotografije. Možda je ta žena uvek bila tu; samo je nisam primećivala.
Sada se pitam koliko mog ograničenog znanja o prošlosti moje mame proizilazi iz mog nepostavljanja pitanja. Ko je ona bila? Ko bi još mogla da postane? Koliko mi je izgovaranje "ne" uskraćivalo šansu da je bolje upoznam?
Ova pitanja su mnogo teža od pitanja o domaćem zadatku koje mi je mama postavljala. Ona zahtevaju otvorenost između nas, što može biti bolno. Proističu iz fundamentalno nejednakog odnosa između roditelja i dece: dok roditelji prisustvuju svakom stadijumu života svoje dece, od prenatalnog razvoja do odraslog doba, deca poznaju roditelje samo kao staratelje. Za mnoge od nas, to znači da jednog dana shvatimo da ne poznajemo ljude koji su oni van uloge roditelja. A ipak, toliko toga je za otkriti.
Izvinila sam se mami za neke stvari u prošlosti; ona je učinila isto, i sada je naš odnos jači nego ikad. (Glavna stvar oko koje se svađamo je kada pišem o njoj - izvini, mama).
Pretežno, zahvalna sam što više ne stojim na toj nepremostivoj obali, gledajući mamu kroz maglu. Još nisam postavila sva teška pitanja, ali sam ponosna što sam uzela veslo i zaplovila bliže njoj.
Kurir.rs/Huffpost