"Idi, ali ja ne dam sina u dom!" Požrtvovani Dejan se lavovski bori za sina Luku (13) koji ima mišićnu distrofiju - evo kako im možemo pomoći
"Jednostavno nije više htela da ga čuva. Rekla je da će da ode ako ga ne damo u dom, odgovorio sam: "Idi, ali ja svog sina ne dam!"
Mali Luka Nikolov (13) ima mišićnu distrofiju, praćenu atrofijom mišića, epilepsijom i drugim problemima. Stanje je, nažalost, neizlečivo, pa je "prikovan" za krevet i potrebna mu je svakodnevna i celodnevna nega. Njegov otac Dejan je sve spreman da učini za njega, pa dane provodi u šumi obavljajući teške fizičke poslove kako bi im obezbedio egzistenciju.
"Nema moje i njegove dece, svi smo jedna porodica!"
Od rastanka sa bivšom suprugom, Dejan je u zajednici sa Žaklinom koja je imala troje dece iz svog prvog braka, a zajedno imaju još troje. Verovali ili ne, krajem aprila očekuju i osmu prinovu!
"U našoj kući ne postoje ‘moja’ i ‘njegova’ deca, svi smo jedna kompaktna porodica. Deca se ne odvajaju od Luke – prave mu društvo, čitaju knjige, zajedno pevaju… On, nažalost, zbog krivih ruku ne može sam da se hrani, a ni da čita. Moramo da smo oko njega", rekla je majka Žaklina, žena vredna svakog poštovanja jer ne samo da brine o svoj deci, već kad ima narudžbina pravi peciva, kolače, torte i hranu za slave, a leti i pomaže Dejanu oko sečenja drva.
"Pa koje ja da radim?"
Luka je, inače, jako drag dečačić. Uprkos zdravstvenim problemima, vedrog je duha i veliki je šaljivdžija.
"Oni kad rade domaći, legam ovde sam. Pa koje ja da radim? Ne mogu ni 20 minuta da sedim, zaboli me kičma i vrate me u krevet. Dođe mi učitelj jednom nedeljno, pa učim slova, brojeve, tu nešto crtamo. Volim matematiku, engleski, geografiju i istoriju – u stvari , volim sve predmete. Dolazi i ujka da me šiša. Zaradi pare i donese nam čokolade. Dobar ujka, sve nas sluša", ispričao je Luka, dodavši simpatično da voli Beograd, nego da je daleko.
"Težak je podstanarski život, mnogo težak!"
Nikolovi nemaju svoju kuću, pa su menjali lokacije više puta – gde uspeju naći smeštaj za njih toliko. Lukino stanje ih je nateralo da se dosele u Beli Breg blizu Leskovca, gde ima škola za učenike sa smetnjama u razvoju. Podstanarski život, nažalost, nikome nije lak, a kamoli njima. Maštaju da imaju svoju kućicu u selu gde bi imali dvorište i pomoćne objekte za životinje.
"Rekla je nama mama da ćete da dođete da nas ispitujete šta oćemo da nam kupite, pa sam se spremio. Ja bih da živim u svoju kuću i da imam dvorište, da mogu lepo da izađem da pogledam šta ima. I životinje da imamo, obožavam ih. I neka udobna kolica, ova stara mi više ne odgovaraju, ne mogu da se namestim lepo. Voleo bih više da se igram i da sedim sa decom. I još ako može Draganu Mirković da mi dovedete da upoznam", predstavio je Luka spisak svojih želja.
"Da mogu da gledam crtane kad sam sam!"
Iako nepomičan, svakom svojom rečju pogađa pravo u srca i izaziva od smeha, preko tuge, do jake želje da mu se pruži sve što zaslužuje. U sobi u kojoj on boravi i kući u kojoj žive nemaju baš adekvatne uslove. Tu su i hladnoća, slomljeni prozori, nestašice vode, dug za struju i brojni drugi problemi sa kojima se bore.
"I voleo bih televizor da imam u sobi pošto je stari pokvaren, da gledam crtane kad sam sam", dodao je.
Dnevnice od šumarskog posla, tuđa nega, povremena dodatna zarada i mizerna alimentacija (8.000 dinara) koju tek od pre nekoliko meseci primaju nisu dovoljni uvek ni za osnovne potrebe na mesečnom nivou i brigu o detetu sa teškim invaliditetom, a kamoli rešavanje stambenog pitanja. Čak im svaki dan kad otac ne radi (npr. kad je baš loše vreme) predstavlja ogroman problem za kućni budžet!
Doniraj i postani LUKIN DRUGAR!
Humanitarna organizacija Srbi za Srbe zato poziva sve dobre ljude da svojim donacijama postanu LUKINI DRUGARI!
Kurir.rs/Srbi za Srbe