Ako uradite ovo posle pričešća, kao da niste ni postili: Protojerej Dimitrije otkrio najveću grešku vernika
U pravoslavlju pričešće zauzima posebno mesto i smatra se jednim od najuzvišenijih i najsvetijih tajinstava Crkve. To je trenutak u kojem vernik prima telo i krv Gospoda Isusa Hrista i na taj način se sa njim sjedinjuje ne samo simbolično, već istinski, duboko i duhovno.
Upravo zbog toga pričešće se doživljava kao središte liturgijskog života. Bez ove svete tajne, duhovni put vernika ostaje nepotpun, jer čovek kroz nju prima blagodat, snagu da se bori sa grehom i utehu za svakodnevne životne izazove.
Pričešće traži tišinu, smirenje i sabranost
Iako je njegova važnost nemerljiva, u pravoslavnoj tradiciji posebno se ističe da o pričešću ne treba govoriti površno, niti ga pretvarati u temu za dokazivanje pred drugima ili za javno isticanje sopstvene pobožnosti.
To je duboko lični i tajanstveni susret sa Bogom, koji zahteva unutrašnji mir, smirenje i sabranost. Upravo na to ukazao je i protojerej Dimitrije Smirnov u svom poučnom obraćanju.
Pouka o tome kako se blagodat lako gubi
Otac Dimitrije govorio je o čoveku koji se iskreno i ozbiljno pripremio za pričešće, uloživši trud i duhovni napor da bi dostojno pristupio svetoj tajni.
„Dešava se i ovako: čovek se pripremio, vredno se trudio, preputovao dug put, pokisao na kiši, pobožno stajao na službi, ispovedio se do kraja, ništa nije skrivao. Duboko se pokajao za sve i nije se opravdavao: 'Primi me, Gospode, i oprosti mi. Trudiću se da ne radim ono što sam radio juče i prekjuče sledeći put'“, počeo je otac Dimitrije.
Kako dalje objašnjava, čovek se pričestio, primio blagodat i izašao iz crkve prosvetljen, ali je vrlo brzo izgubio ono što je dobio.
Kada se svetinja pretvori u priču, duša ostaje prazna
Protojerej Dimitrije Smirnov upozorava da se blagodat može izgubiti onda kada čovek odmah po izlasku iz crkve počne da govori o svom duhovnom doživljaju, kao da time čini dobro delo ili se na neki način uzdiže.
„Ali je sreo nekoga, počeo da razgovara i počeo da se ponaša kao da čini dobro delo, pozivajući ga u crkvu, govoreći mu da je ovde divno, duhovno, da divno reč Božja teče ovde. Prošlo je deset minuta i shvatio je da mu je duša prazna... Ono što je poneo iz crkve je nestalo, iščezlo.“
Prema njegovim rečima, sve ono što je čovek video, osetio i primio u svoju dušu tada kao da nestaje.
„Sve što je čovek video, osetio i što je ušlo u njegovu dušu, kaže, kao kroz dimnjak, izletelo je u nebo – i ponovo se njegova duša oseća hladno i prazno...“
Unutrašnja veza sa Bogom treba da ostane u srcu
Otac Dimitrije posebno naglašava da su upravo najdublja duhovna osećanja nešto što treba brižljivo čuvati.
„Jer ova prava osećanja treba uvek da ostanu tajna“, upozorio je otac Dimitrije i dodao:
„I ono što primamo od Boga, naša unutrašnja veza s njim, naši razgovori s njim i darovi koje on daje, treba da budu skriveni u našim srcima. Ne treba da se dele ni sa kim drugim...“
Video: Sve o Vaskršnjem postu