FAMOZNO: KULTURA STUBOVA SRAMA
Naša jučerašnja kolumna posvećena političkoj filozofiji Vesne Zmijanac bila je odlična polazišna tačka za smatranja na temu šteta po srbsku istoriju i život koje proizilaze iz arbitrarnosti i poslovičnosti parohijalnih pribijanja na stub srama.
Najpre ću govoriti iz ličnog iskustva. I sam sam i te kako bivao pribijan na stubove srpskog srama. I to dok je Famozno izlazilo u Danasu na takozvanoj dnevnoj bazi, u podfamoznim komentarima, koji su dosezali i trocifrene brojeve. Ako izuzmemo malobrojne komentatore koji su „stajali uz mene“ - ko Zmijanac uz vlast - niko od ostalih komentatora - kojima je legion bio ime - nikad nije napisao „Basara greši, Basara laže, nije u pravu“, svi su - naravno svako u okvirima skromnih mogućnosti svojih pismenosti - pisali da sam „nešto/nekog izdao“, da sam „nekog prodao“, da „pljujem na sve što je srpsko“, da „nisam vredan čitanja jer sam pijanica“ i da mi „smrdi iz usta“ (ovo poslednje sam izmislio jer je samo to falilo).
Očigledna je bila komentatorska namera da me uvaljaju u govna i da me postide. I - šta kažem? Jesam li se stideo? Ponekad jesam, ali uglavnom umesto pisaca komentara. To se valjda zove „transfer blama“, osećanje slično osećanju koje vas obuzima kad vidite nekog - a uskoro ćete ga sigurno i videti - ko uronjen do grla u govna istim tim govnima gađa slučajne prolaznike.
Imao sam ja u karijeri i dva velika, javna nabijanja na stubove srama relativno dugog trajanja. Prvi put sam - da izvinite - nabijen kad sam uradio intervju sa JexS-om Tadićem, koji je tad bio u sili i slavi, drugi put kad sam recidivirao i uradio intervju s Visokim Mestom, koje je tad bilo u alotropskoj modifikaciji PPV. Pitanje šta je sramotno u tome što novinar radi intervju s bilo kim neka ostane po strani jer je previše glupo, mnogo interesantnije je pitanje: zašto sam zbog tih intervjua bio „osramoćen“ kod iste, euromahalske i krugodvojkaške klijentele i zašto su, nakon što sam bivao osramoćen, po Beogradu odjekivale snažne eksplozije koje nisu bile teroristički napadi, nego je to meni pucao qrwrz što sam „osramoćen“. Vredi napomenuti da sam zbog drugog sramnog intervjua bio najviše osramoćen kod glavne beogradske ibret-hanume Bećkovićke, u čijem je, inače, Utisku Visoko Mesto toliko puta gostovalo da je moralo da podigne šator u studiju.
Tokom mojih decenijskih kuhinjskih istraživanja fenomenologije cincarsko-kalburske čaršije i njenih mahala, došao sam glede javnih sramoćenja do sledećih zaključaka: sramotno je sve što se „nama“ (jebo ja vas) ne sviđa, a sraman je svako onaj ko ne radi svoj posao onako - i sa onima - kako mi smatramo da treba i s kojima mislimo da treba. Dosta je svakom danu sramote njegove, pa ćemo nešto ostaviti i za sutrašnji nastavak traktata o nabijanju na stub srama.